Greška u koracima: Kako su pohlepni unitaristi sami sebe zeznuli

Iskreni, pravodljubivi borci za građansku BiH, oni koji nemaju figu u džepu i doista žele realizaciju tog koncepta bez njegove zlouporabe i generiranja krize, mogli su ga i ostvariti, ali puno drugačijom taktikom.

Koncept jedan čovjek – jedan glas, u kojemu svatko, bez straha od diskriminacije po bilo kojoj osnovi, glasuje za bilo kojeg kandidata, prema uvjerenju i bez bilo kakvih ograničenja, doista jest najviše što smo od demokracije dosad dobili.

Ultimativni je to cilj svakog naprednijeg poretka, posebice onih koji su prošli kroz ralje autoritarnih i raznih drugih nedemokratskih režima.

Međutim, preduvjet za takvo što je izostanak opravdanog straha od diskriminacije po bilo kojoj osnovi, što je navedeno dva pasusa više, piše Dnevnik.ba.

Društvo opterećeno svježim ranama rata u kojemu su se pripadnici triju naroda – aktera sukoba – međusobno ubijali na najsvirepije načine, u kojemu dio vodećih političara iz brojnijeg konstitutivnog naroda zagovara principe Islamske deklaracije, a sveučilišni profesori i istaknuti intelektualci skriveno i neskiveno sanjaju o bošnjačkoj građanskoj državi – definitivno nije društvo bez straha od diskriminacije.

1995. je dogovoren građansko – etnički koncept s prilično mizernom ulogom etničkog. Vlast koncentrirana u županijama, općinama i zastupničkim domovima formira se po građanskom ključu – jedan čovjek – jedan glas.


Tek je u Predsjedništvu, tijelu bez značajnih operativnih ovlasti, uspostavljeno načelo ravnopravne zastupljenosti, te u domovima naroda koji ništa ne odlučuju, tek mogu biti brana strahu od diskriminacije kroz institut veta, dakle potvrđuju ili stopiraju odluke.

To su operativno, u usporedbi s ostalim polugama vlasti, nemoćne ali simbolički važne institucije koje su trebale utabati put boljem i plodnijem suživotu.

Gdje ste pogriješili?

Iskreni, pravodljubivi borci za građansku BiH, oni koji nemaju figu u džepu i doista žele realizaciju tog koncepta bez njegove zlouporabe i generiranja krize, mogli su ga i ostvariti, ali puno drugačijom taktikom.

Da su, umjesto preglasavanja i nametanja volje preko koljena, bošnjačka strana i njeno biračko tijelo pustili Hrvate da nesmetano biraju svoje predstavnike, pritom bez neprijateljskih činova raznih vrsta, u proteklih dvadesetak godina stvorilo bi se puno toplije ozračje, s puno više povjerenja, a straha, kao ključnog pojma, bilo bi puno manje.

Da nisu, protivno duhu Daytona, komšići i fejzići ulazili u Predsjedništvo i domove naroda, zasigurno bi se, ako ne stvorila, onda bar u značajnoj mjeri počela buditi naklonost Hrvata tom i takvom konceptu.

Čak je prilično izgledno da bi se to na koncu, ne dosad, ali u doglednoj budućnosti i ustavno i zakonski implementiralo.

Ovako, nakon svih drskih i podlih šamara suživotu, dogovoru, ustavu i zakonu, takvo što je nemoguće i za sto godina, sve kad bi se i danas dogovorili o legitimnom predstavljanju.

SOURCEBild.ba
Previous articleSve je isto k´o i lani: Komšić opet odlučio zlorabiti instituciju Predsjedništva, evo što je sada naumio
Next articleIzetbegović: Kad se nismo dogovorili u boljim uvjetima, teško ćemo i sad…
Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments