Povijest pokazuje da se društva urušavaju kad vođe podrivaju društvene ugovore

Povijest pokazuje da se društva urušavaju kad vođe podrivaju društvene ugovore

Foto: AFP

Prenosimo članak When Good Governments Go Bad: History Shows That Societies Collapse When Leaders Undermine Social Contracts sa stranice SciTechDaily, koji je itekako aktualan zbog situacije i nereda koji već duže vremena traju u Sjedinjenim Američkim Državama, ali je primjenjiv i poučan za većinu zapadnih država piše HKZ Troplet.

Izvor: SciTechDaily, preveo Troplet.

Svim dobrim stvarima mora doći kraj. Bez obzira upravljaju li društvima nemilosrdni diktatori ili dobronamjernije predstavničke vlade, ona se vremenom raspadaju, s različitim stupnjevima jačine. U novom radu antropolozi su ispitali širok, globalni uzorak od 30 predmodernih društava. Otkrili su da, kad su se raspadale “dobre” vlade – one koje su osiguravale robu i usluge za svoj narod i nisu koncentrirale bogatstvo i moć – krahirale su intenzivnije od urušavanja despotskih režima. A istraživači su pronašli zajedničku nit u krahu dobrih vlada: vođe koji su podrivali i odbacili podržavanje temeljnih društvenih načela, moral i ideale.

„Predmoderne države se nisu toliko razlikovale od modernih. Neke su predmoderne države imale dobru vladavinu i nisu se toliko razlikovale od onoga što danas vidimo u nekim demokratskim zemljama”, kaže Gary Feinman, MacArthurov kustos za antropologiju u čikaškom Field Museumu i jedan od autora nove studije u Frontiers in Political Science. “Države koje su imale dobru vladavinu, premda su mogle biti u mogućnosti održati se nešto dulje od autokratskih država, imale su tendenciju propadati potpunije i jače.”

“Primijetili smo potencijal za propast uzrokovan unutarnjim čimbenikom koji bi mogao biti upravljiv ako bi se pravilno predvidio”, kaže Richard Blanton, emeritus profesor antropologije na Sveučilištu Purdue i vodeći autor studije. “Mislimo na neobjašnjiv neuspjeh glavnog čelništva da održi vrjednote i norme koje su dugo vodile postupke prethodnih čelnika, nakon čega je uslijedio gubitak povjerenja građana u čelništvo i vladu a zatim kolaps.”

U svojoj su studiji Blanton, Feinman i njihovi kolege su sveobuhvatno i temeljito razmotrili vlade četiri društva: Rimskog carstva, kineske dinastije Ming, indijskog Mogulskog carstva i Mletačke Republike. Ta su društva procvjetala prije stotine (ili u slučaju starog Rima, tisuće) godina i imala su razmjerno pravedniju raspodjelu moći i bogatstva od mnogih drugih ispitivanih slučajeva, iako su izgledala drugačije od onoga što danas smatramo “dobrim vladama” jer nisu imali narodne izbore.

„U osnovi nije bilo izbornih demokracija prije modernih vremena, pa ako želite usporediti dobru vladavinu u sadašnjosti s dobrom vladavinu u prošlosti, ne možete to zapravo mjeriti ulogom izbora, toliko važnom u suvremenim demokracijama. Morate smisliti neka druga mjerila, a ključne značajke koncepta dobre vladavine služe kao prikladna mjera za to“, kaže Feinman. “Nisu imali izbore, ali imali su druge načine provjere i uravnoteženja koncentracije osobne moći i bogatstva od strane nekoliko pojedinaca. Svi su imali sredstva za poboljšanje društvenog blagostanja, opskrbu dobara i usluga izvan samo uske nekolicine, kao i sredstva da pučanstvo izrazi svoj glas. ”

U društvima koja ispunjavaju akademsku definiciju “dobre vladavine”, vlada udovoljava potrebama ljudi, velikim dijelom i zato što vlada ovisi o tim ljudima zbog poreza i resursa koji održavaju državu na površini. „Ti su sustavi u velikoj mjeri ovisili o lokalnom stanovništvu za dobar dio njihovih resursa. Čak i ako nemate izbore, vlada mora barem donekle reagirati na lokalno stanovništvo, jer ono financira vladu ”, objašnjava Feinman. “Postoje česte provjere i snage i ekonomske sebičnosti vođa, tako da oni ne mogu nagomilati svo bogatstvo.”

Društva s dobrom vladavinom obično traju nešto duže od autokratskih vlada koje drže moć koncentriranom u jednoj osobi ili maloj skupini. No, druga strana te medalje je da kada “dobra” vlada propada, građanima bi stvari postajale teže, jer bi se oni u svakodnevnom životu oslanjali na infrastrukturu te vlade. „Uz dobru vladavinu imate infrastrukturu za komunikaciju i birokracije za prikupljanje poreza, održavanje usluga i distribuciju javnih dobara. Imate gospodarstvo koje zajednički održava ljude i financira vladu”, kaže Feinman. „A tako društvene mreže i institucije postaju jako povezane, ekonomski, socijalno i politički. Ako se autokratski režim uruši, možda ćete vidjeti drugog vođu ili ćete vidjeti drugi kapital, ali to ne prožima sve stvari u životu ljudi, jer takvi vladari uglavnom monopoliziraju resurse i financiraju svoje režime na načine koji su manje ovisni od lokalne proizvodnje ili široko rasprostranjenog oporezivanje.”

Istraživači su također ispitali zajednički čimbenik propasti društava s dobrom vladavinom: vođe koje su napustile temeljna načela društva i zanemarile svoju ulogu moralnih vođa svog naroda. “U društvu dobre vladavine moralni vođa je onaj koji podržava temeljna načela, etos, vjerovanja i vrijednosti cjelokupnog društva”, kaže Feinman. „Većina društava ima neku vrstu društvenog ugovora, bio on napisan ili ne, a ako imate vođu koji krši ta načela, ljudi gube povjerenje, smanjuje se spremnost za plaćanje poreza, odseljavaju se ili poduzimaju druge korake koji podrivaju fiskalno zdravlje države.”

Ovaj obrazac amoralnih vođa koji destabiliziraju svoja društva seže daleko unatrag – ovaj rad koristi Rimsko carstvo kao primjer. Rimski car Komod naslijedio je državu s ekonomskom i vojnom nestabilnošću, i nije jačao i izgrađivao se u tim okolnostima; umjesto toga, bio je više zainteresiran za nastup kao gladijator i poistovjećivanje s Herkulom. Na kraju on je ubijen, a carstvo je ušlo u razdoblje krize i korupcije. Ovi se obrasci mogu vidjeti danas, jer korumpirani ili nesposobni vođe su prijetnja temeljnim načelima a time i stabilnosti mjesta kojima vladaju. Rastuća nejednakost, koncentracija političke moći, utaja poreza, pretvaranje birokratskih institucija u rupe bez dna, smanjenje infrastrukture i opadanje javnih usluga, sve je to danas očigledno u demokratskim zemljama.

“Ono što gledam oko sebe izgleda mi kao ono što sam primijetio proučavajući duboke povijesti drugih svjetskih regija, a sada to proživljavam u svom životu”, kaže Feinman. “To je nešto poput Groundhog Daya za arheologe i povjesničare.” (Beskrajni dan (engl. Groundhog Day) američka je fantastična romantična komedija koja govori o ciničnom meteorologu koji proživljava stalno isti dan, prim.prev.)

“Naši nalazi daju uvide koji bi trebali biti vrijedni i u sadašnjosti, ponajviše da su društva, čak i ona kojima se dobro upravlja, prosperitetna, koja većina građana visoko cijeni, krhke ljudske konstrukcije koje mogu propasti”, kaže Blanton. „U slučajevima kojima se bavimo, propast se vrlo vjerojatno mogla izbjeći, no građani i graditelji država previše su spremno pretpostavljali da će njihovo čelništvo osjećati obvezu učiniti ono što se očekuje za korist društva. S obzirom na neuspjeh pretpostavljanja, vrste institucionalnih zaštitnih mehanizama potrebnih za minimaliziranje posljedica moralne propasti bile su neadekvatne.

Ali, napominje Feinman, saznanje o tome što je dovodilo do propadanja društava u prošlosti može nam pomoći da sada napravimo bolji izbor: „Povijest nam ima priliku nešto reći. To ne znači da će se točno ponoviti, ali ima tendenciju rime. A to znači da o ovim situacijama postoje lekcije.”

Bild.ba