Tomislav Tomašević, sin posljednjih bosanskih Hrvata

Tomislav Tomašević, sin posljednjih bosanskih Hrvata

Vrag je podrijetlo. Svašta u njemu piše. I uglavnom čovjek se, Hrvat pogotovo, nečuveno razlikuje od svog podrijetla. Osim toga, u podrijetlu je paradoks.

Tako je rođeni stric protućiriličara i Plenkovićeva kandidata za gradonačelnika Zagreba istaknuti sarajevski komunist, potom tamošnji esdepeovac, bivši predsjednik Federacije BiH, Karlo Filipović.

Piše: Miljenko Jergović

Naravno, nimalo to nećaku ne uzima od autentičnosti. Nećak je to što jest, bez obzira na strica. Ali u svijetu kakav je naš, ovdašnji, plemenski, krvni i balkanski, na podrijetlu se i od podrijetla u pravilu živi.

Te od skrivanja podrijetla ili laganja o podrijetlu. Kolika je samo Hrvatina zatajila babu Srpkinju i đeda partizana. U tom smislu, nećak sarajevskog esdepeovca savršeni je izdanak zajednice.

A njegov protimbenik Tomislav Tomašević mračni je predmet čežnje za idealnim podrijetlom svakoga javnog Hrvata. Jer on je, Tomašević, onaj Hrvat kakvim bismo svi trebali biti, ali nismo, jer nam krvlju, djelom ili mišlju nedostojna čeljad i paščad nagrđuju obiteljska stabla.

Nismo, za razliku od Tomaševića, idealni, jer dobar dio života trošimo na prikrivanje svoga podrijetla, i koješta mislimo i činimo nasuprot i usprkos rođenom podrijetlu. Za kolike li su samo okrutnosti što smo ih počinili u svojim životima, kako u ratu, tako i u miru, krive babe Srpkinje i đedovi partizani!

Zbog njih susjede smo čašćavali krvavom psovkom, zbog njih smo palili, klali i ubijali, sve dok nismo stvorili poželjan privid o Hrvatskoj kao zemlji u kojoj se sukobljavaju unuci i djeca ustaša te katolika na jednoj strani, i partizana, komunista i nacionalno nečistih na drugoj strani.

Ako u tome ima istine, onda je istina da se unuci baba Srpkinja i đedova partizana, nećaci sarajevskih komunista, u ime velikog hrvatstva tuku protiv ustaških unuka, koji nastupaju ispred moderne ljevice i svijeta slobodnog od podrijetla.

Na Googlu, u sveodajućem pretraživaču, na prva dva mjesta nalazimo ovo: Tomislav Tomašević Srbin, Tomislav Tomašević porijeklo. Teško je zamisliti koji samo jad, jed i nemoćni bijes stoji iza stotina i tisuća nevoljnika, koji u ovom idealtipskom Hrvatu traže konstrukcijsku i krvnu manu.

Ali kako to već biva na kraju priče, on upravo takve mane nema. Sve druge mane će se u njega naći, samo treba biti strpljiv, ali podrijetlo mu je besprijekorno. Tako usavršeno svim etničkim čišćenjima, progonima i humanim preseljenjima, za kojih je u dvadesetom stoljeću njegov rod bivao i žrtva i počinitelj, da se s Tomislavom Tomaševićem u podrijetlu, u hrvatstvu i katolištvu nitko u Zagrebu, a vjerojatno ni u cijeloj Hrvatskoj, danas ne može natjecati.

On je taj posljednji bosanski Hrvat koji stupa na nacionalnu pozornicu prije konačnog iščeznuća njegova svijeta, tog demografskog rudnika iz kojeg je Zagreb stoljećima kopao čiste hrvatske kosti, krv i meso, da preko njih ostvari konačno nacionalno samopotvrđenje.

I sad nema više: posljednja dvojica su vam mali Tomašević i taj Karla Filipovića nećak. Različiti, da ne mogu različitiji biti, a svejedno tipični. Kao da ih je neki novi Andrić napisao.

U dvije sam izborne večeri, rubno, krajem pogleda, jer sve ovo i nisam bio rad gledati, gledao ćaću Tomaševićeva Smiljana, kako sinu dolazi u stožer, i ponosno ga, sav uplakan, grli.

Oba me je puta, na isti način, ganula ista scena. I vjerojatno bi me i treći put ganula, ali trećeg puta, pretpostavljam, neće biti. Tko su ti ljudi?

Ako znate odgovor, ne treba vam moja priča. Ako ga ne znate, a zanima vas, trebalo bi vam strpljenja za cijeli roman. Ali ne o Tomaševićima, nego o svijetu iz kojeg su potekli i koji s njima nestaje.

Smiljanov brat Ivo, stric Tomislavov, pred očima nam se pojavio 1991, našavši se u pratnji novoustoličenog vrhbosanskog nadbiskupa Vinka Puljića.

Reprezentativne pojave, izvijen, vazda sav u crnom, tek mu se kolar bijeli, diskretan i sveprisutan, Ivo Tomašević pojavi je nadbiskupa Vinka pružao neku ozbiljnost, amblemsku i dramsku uvjerljivost. I to je bilo najviše što će iza ovog klerika ostati.

Osobni tajnik ubrzo je uzdrastao do kancelara, a danas je već i glavni tajnik Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, te urednik tamošnje katoličke informativne agencije. I pjevač u mješovitom katedralnom zboru, koji nosi ime Josipa Stadlera.

Kao i kardinal nadbiskup Vinko, tako se i don Ivo zatekao na najvećem poprištu vijeka, kako za svoju bosansku domovinu, tako i za svoj bosanskokatolički hrvatski rod, zatekao se na mjestu na kojemu će se nestajati, u nadbiskupiji koja prestaje biti živa i postaje titularna, što će u njegova kardinala uliti golemu simboličku energiju, s kojom kardinal, na žalost, neće znati što bi, a njemu će omogućiti da godine svoga života i zavjeta provede u vremenu koje nadrasta sve njegove ljudske mogućnosti, možda i sav njegov dar i njegovu vjeru.

Nije don Ivi bilo lako, i još uvijek mu nije lako, ali zna li sam don Ivo kako mu je i što mu se događa?

I sad je njegov nećak, a ne nećak kumunista sarajevskog Karla, postao zagrebački gradonačelnik. Premda su mi don Ivo i Karlo jednako daleki, milo mi je što je tako.

Najprije, na živce mi idu, zamjerili su mi se presvučeni sarajevski komunisti, naročito Hrvati među njima, koji danas kao sitne kurve odrađuju posao za svoje i za tuđe nacije i nacionalizme, a drugo, i važnije, nema od njih velike priče. Nema u sarajevskim komunistima Hrvatima sudbine, pripovijesti, ni romana.

A moj interes je u ovoj stvari takav da razmišljam samo u žanru pripovijesti i u oblicima fikcije. Za razliku od komunista, u svim njihovim manifestacijama, naši sarajevski klerikalci nose u sebi i sa sobom potencijal velike priče. Nose nesreću, sudbonosni su po sebe i po druge.

Osim toga, tako je ljupko i lijepo kad dobar slučaj, ili historijskoj šali sklon Bog, don Ivi i tom malenom i na svaki način skrajnutom i poniženom sarajevskom katoličkom stadu priredi za nećaka zagrebačkog gradonačelnika.

A poučno je i da za kraj Zagrepčani za gradonačelnika dobiju Bosanca, nakon što su dvadeset dugih godina birali Hercegovca. Također, poučno je i to da nakon Hercegovca koji je bio presvučeni komunist gradonačelnik bude netko tko o komunizmu, provjereno, nema pojma.

Tomislav Tomašević je, čujem, Senf. Tako ga zove i moja mlada prijateljica, koja je kao studentica radila u Zelenoj akciji. Puna je hvale za svog Senfa, oduševljena je njegovim izborom i stvarno vjeruje da ništa više neće biti isto.

Meni godi njezino oduševljenje, i oduševljenje cijeloga jednog zagrebačkog naraštaja, koji u Senfu i njegovima nalazi artikulaciju vlastitih ideja i ideala.

On je njihova Hrvatska, zemlja o čijem napuštanju barem na čas prestaju razmišljati. Ako od aktivista uspije postati političar, Tomislav Tomašević će naučiti da kontrolira sva njihova buduća razočaranja.

To je Milan Bandić savršeno dobro radio. On je ljude umio uvjeriti da im je dobro. Što je politika nego uvjeravanje ljudi da im je dobro kada si ti na vlasti, a da im je loše kada je na vlasti onaj drugi?

Tem smo Horvati, pa nam je dobro dok je na vlasti nećak don Ive, a ne nećak komunista Karla! Senfova generacija, i njegovi još mnogo mlađi adoranti, ne misle više o rodovima. I ljekovito bi bilo, vjerujem, kada bi se dogodio taj obrat da i oni stariji prestanu o tome misliti.

Uostalom, nakon što vam se pred očima pojavi savršenstvo krvne slike i podrijetla, Smiljanov sin, a Ivin nećak, od kojeg bolju krvnu sliku i podrijetlo nitko u Hrvatskoj i u Zagrebu više ne može imati, zar ne bi i strateški mudro bilo da se prestanete time baviti? Prebolite, ljudi, svoje srpske babe, partizanske đedove, udbaške očeve…

No, a što ja, zapravo, mislim o Senfu Tomaševiću? Ništa. Mene uzbuđuje njegova konstitutivna priča. Zanimljiv mi je svijet iz kojeg je on potekao. Konačno, to je moj svijet.

I don Ivo je moj književni lik. I Vidovice u Bosanskoj Posavini, u kojima se rađahu, gdje živjahu i umirahu, na samom rubu mogućega, posljednji ljudi iz moga svijeta, te Vidovice iz kojih su Tomaševići, mjesto su meni mnogo interesantnije od Cambridgea, gdje je Senf magistrirao ekologiju.

Mimo toga, ništa ja ne znam, i ni u što pretjerano ne vjerujem. Osim, možda, u pristojnost.

Bild.ba