Hrvati u BiH vec 500 godina trpe zulum. Je li (nam) dosta?

Upravo identitet brojnijeg naroda (Bošnjaka) nije uvijek bio do kraja jasan, kao što nije ni danas.

Stoljeća turskog zuluma, nepravde, protjerivanja i uništavanja dostojanstva svih nemuslimana, odnosno onih koji nisu pripadali muhamedinskoj vjeri, a još točnije - onih koji se nisu odlučili trpjeti sustavni teror, kulturocid i progone zbog vjere - ostavio je silan trag zapisan duboko u genetskom kodu onih koji su bili malobrojniji, a samim time - i podložniji svakom obliku nasilja - bilo političke ili neke druge prirode.

Piše: Marko Lucović, Bild.ba

Godine komunističkih zločina, ugnjetavanja i zatiranja nacionalnog identiteta značio je za većinu strah i već iz tog vremena nametnuo se podanički mentalitet koji su Hrvati kasnijih godina, sve do danas, lijepo hranili i još ljepše njegovali.

Uz neke povijesne izuzetke, kojih nije bilo previše, ali ih je bilo, kao što je to danas slučaj.

Međutim, nametanje kolektivnog osjećaja indolentnosti i krilatice „šuti i trpi“ bilo je puno lakše nego potaknuti kolektivnu svijest koja jasno ukazuje na pejorativnost društva i države, baš kako je to slučaj bio godinama ranije.

Ipak, puno više nego danas borio se narod i dizao razne ustanke, hajdukovao, za ideale išao u kazamate, ginuo, ali se nije dao smesti u ostvarenju borbe za svoja prava.

A danas?

Kada nitko od nas ne traži da žrtvujemo svoje živote i svoju slobodu i kada je uspostavljena jedna sasvim druga paradigma borbe za dostojanstvo, ljudi ne da nisu spremni na tu borbu, nego uopće nemaju razvijenu svijest o kakvoj vrsti političke borbi se tu uopće radi (čast izuzecima).

U što se ovaj narod pretvorio najbolje govori činjenica da mu se već desetljećima uzimaju najosnovnija demokratska i ljudska prava, a većina tog naroda - šuti.

I tako šuteći gleda kako nestaje i propada. Zbog ovih ili onih politika, zbog naših i njihovih, domaćih i tuđih, upirući prstom u ove ili one, ali bez trunke želje da nešto učini.

Tužna je to slika ponosnog naroda koji je iznjedrio mnoge velikane i izvojevao velike bitke.

Od Osmanskog carstva, preko Austro-Ugarske i obje Jugoslavije pa sve do međunarodnog protektorata iz Daytona na prostoru Bosne i Hercegovine tri naroda živjela su i dijelila životni prostor koji je bio težak i uglavnom lišen pravednog političkog aparata.

Oni brojniji, skloniji vlašću i ona njima, skupa su nastojali na različite načine zagorčati živote svima koji su svoju budućnost vidjeli na drugačiji način. Slobodan i pravedan.

Kroz sva ta navedena državna uređenja prošlo se teško i neizvjesno razdoblje da bi se došlo do još neizvjesnijeg u kontekstu današnjeg uređenja države.

Prema tom izvjesnom kontekstu Hrvatima i Bošnjacima po Daytonskom mirovnom sporazumu pripala je jedna federalna jedinica (entitet) – Federacija.

U tome entitetu stvari nikada nisu funkcionirale onako kako je to zamišljeno i predviđeno u ustavu, a službena bošnjačka politika ugrožavala je i ugrožava prava svakodnevno dovodeći u pitanje nacionalni identitet Hrvata koji s njima žive.

Upravo identitet brojnijeg naroda (Bošnjaka) nije uvijek bio do kraja jasan, kao što nije ni danas.

Ako uzmemo u obzir da su prosječnom mladom Bošnjaku otac i djed bili muslimani, pa nakon toga odjednom postali Bošnjaci (pojam koji je „skovan“ 1992. godine), a pradjed Hrvat muslimanske vjeroispovijesti, onda je očito da stvari nisu bile uvijek razumljive.

S tim u vezi paradoksalno zvuče i riječi Alije Izetbegovića koji je rekao: „Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem."

Hoće li Bošnjaci uspjeti sačuvati svoj identitet koji su već nekoliko puta izgubili i kakvim imenom će se nazivati za 20 ili 30 godina ostaje tek za vidjeti.

Bilo kako bilo, zajedno s Hrvatima i Srbima, današnji Bošnjaci već desetljećima čine cjelinu koja nastanjuje prostor Bosne i Hercegovine.

Sukladno Ustavu po kojemu je ustrojena država oni danas uživaju svoja prava i nema potrebe nametati im bilo kakvu kolektivnu krivnju.

Međutim, njihovi politički predstavnici već se godinama prave pametni pa ne žele znati da po tom istom Ustavu i oni drugi moraju uživati svoja prava kao konstitutivni narodi.

I ne samo da ne žele znati, nego ustrajno i dosljedno godinama, skupa sa svojim kooperantima, rade na dokidanju fenomena konstitutivnosti i oduzimanju prava drugom narodu.

Tužno je i poražavajuće gledati kako se povijest ponavlja, svjedočiti vremenu u kojem oni sa sumnjivim i umjetnim identitetom svim silama se trude uništiti pravo na nacionalni identitet, na jezik, kulturu i na povijest koju su dobrim dijelom prisvojili.

Od toga je samo gore gledati kako se ne čini gotovo ništa da se takva vrsta imperijalističkih aspiracija zaustavi i dovede u fazu mirovanja.

Složenost situacije u kojoj se Hrvati Bosne i Hercegovine nalaze znači da ih čeka teška i neizvjesna budućnost koja se neće bitno razlikovati od prošlosti, posebno kada se uspostavi paralela između bivših država i carstava.

Tiranija se samo prelijevala iz sustava u sustav da bi danas došli u situaciju koja zahtijeva predanu političku borbu, mudrost i ljude spremne na žrtvu.

A borbe malo ili nimalo, mudrosti nedovoljno i žrtve nikad manje. Što ne znači da povijest ponovno neće pisati pojedinci.

Bild.ba