Alija Izetbegović: Predratni politički ciljevi i odnos prema Hrvatima u BiH

Alija Izetbegović: Predratni politički ciljevi i odnos prema Hrvatima u BiH

Alija Izetbegović priznaje da su srpsko i muslimansko političko vodstvo bili spremni “pustiti Slovence da odu”, ali ne i Hrvate i Republiku Hrvatsku.

Alija Izetbegović imao je slijedeću tezu o početku rata u Jugoslaviji.

Piše: Hrvoje Mandić, Bild.ba

“Kada jedan narod zadesi nesreća koja se zove rat, neizbježno je pitanje je li se ona mogla izbjeći. Odgovor je: do istupanja Slovenije i Hrvatske, rat u Bosni se mogao izbjeći, nakon toga nije“.

U jednoj izjavi za medije iz jesni 1996. obrazložio je šire ovu tezu:

“Moglo bi se kazati da je opredjeljenje za nezavisnost Bosne i Hercegovine donekle bilo iznuđeno. Iznuđeno time što mi jesmo željeli nešto veću samostalnost BiH u okviru Jugoslavije, ali nezavisnost naše države, onakva kakva je kasnije tražena, bila je rezultat odcjepljenja Hrvatske i Slovenije. Mi smo rekli da je svaka Jugoslavija sa Hrvatskom i Srbijom prihvatljiva, a da nikakva Jugoslavija bez jedne od ove dvije zemlje nije prihvatljiva. Kada je Hrvatska izašla iz Jugoslavije, mi smo se našli pred izborom da ostanemo sa Srbijom i Crnom Gorom u nekakvoj krnjoj Jugoslaviji ili da idemo na nezavisnost. Opredijelili smo se za ovo drugo. I danas vjerujem da drukčiji izbor nije bio moguć”.

Iz ovog je jasno da je Alija Izetbegović bio jugoslavenski političar u jednoj političkoj fazi i da se do kraja zalagao za opstanak Jugoslavije.

ALIJA PREGOVARAČ

Pregovarao je sa svim vodećim jugoslavenskim političarima, pa i s Veljkom Kadijevićem čelnim čovjekom jugoslavenskog vojnog vrha.

“Kadijević je pokušavao sačuvati Jugoslaviju. Vidjeli smo se tada prvi put i dogovorili se da dođem kod njega u Generalštab. Nisam o njemu ponio negativne utiske. On je branio stvar Jugoslavije, i tu smo se slagali, ali ja sam tvrdio da se država mora rekonstruirati, i tu se nismo slagali“.

U razgovoru sa politologom Alanom Kupermanom od 19. srpnja 2000. Izetbegović mu je rekao da se u razdoblju od 1990.-1991. zalagao za opstanak Jugoslavije te da mu je jedini stvarni politički protivnik bio Franjo Tuđman.

Nadalje, na Kupermanovo pitanje je li postojalo “ikakvo rješenje koje bi umirilo Srbe i otklonilo rat”, Izetbegović je odgovorio:

“Bio je to plan rekonstrukcije Jugoslavije, koji smo u ljeto 1991. definirali makedonski predsjednik Gligorov i ja (plan Gligorov – Izetbegović). Taj plan je predviđao decentralizaciju Jugoslavije i veću samostalnost republika. Odgovarao je nama, jer bi Bosna ostala cijela u njenim sadašnjim granicama. Trebao je odgovarati i Srbima jer je garantirao opstanak Jugoslavije, što je bio njihov primarni interes. Milošević je dao uslovni pristanak na plan (imao je primjedbe u vezi sa položajem Armije), Tuđman ga je odbio”.

Činjenice ukazuju da je Mit o Karađorđevu, odnosno mit o dogovoru Miloševića i Tuđmana smišljen je i plasiran da bi u drugi plan gurnuo stvarni dogovor Gligorova i Izetbegovića, kojeg je i Milošević bio spreman prihvatiti, ali mu se Tuđman protivio.

Odnosno, bio je to plan o rekonstrukciji Jugoslavije. U svojim sjećanjima vezano za Jugoslaviju Alija Izetbegović navodi:

“Bio sam emotivno vezan za Jugoslaviju, a možda sam kao musliman instiktivno osjećao da nam razbijanje Jugoslavije ne odgovara. Iako je najveća koncentracija muslimana bila u Bosni, njih je bilo i u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu i Hrvatskoj.“

Izetbegović je idejni konstruktor mnogih mitova, kao i mita o „podjeli Bosne“, a mnogi smatraju kako se to zapravo odnosi na podjelu Izetbegovićeve velike Bosne (zapravo Jugoslavije), teritorija koji je okupio sve muslimane u jednoj državi.

Po istom ključu su funkcionirali Srbi koji su se zalagali za opstanak Jugoslavije pod parolom „Svi Srbi u jednoj državi“.

Alija Izetbegović priznaje da su srpsko i muslimansko političko vodstvo bili spremni “pustiti Slovence da odu”, ali ne i Hrvate.

Slobodan Milošević i njegovi suradnici bili su spremni pustiti dio Hrvata (koji žive u području koje nije dio njihove zamišljene smanjene Jugoslavije, odnosno Velike Srbije) dok s druge strane, Izetbegović nije bio spreman pustiti ni jednog Hrvata, jer bi “Srba bilo previše”.

Kada je Izetbegović poražen politički od Franje Tuđmana u nastojanju da sačuva Jugoslaviju krajem veljače i početkom ožujka 1992. uz pomoć Hrvata odlučio se na proglašenje nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Postoji još jedan razlog zašto se Izetbegović (do samoga kraja) zalagao za opstanak Jugoslavije (odnosno, opstanak države u kojoj su zajedno BiH, Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija), a taj razlog bio je u tome što je Izetbegović bio uvjeren da će se u situaciji nacionalnog prebrojavanja i BiH kao multinacionalna država neminovno raspasti (osim u slučaju da se tome SAD izravno suprotstavi).

Raspad multinacionalne države poput BiH najviše bi, smatrao je Izetbegović, pogodio Bošnjake, ne zato jer su vojno najslabiji, nego zato jer su muslimani:

“Nakon urušavanja sovjetske komunističke imperije, i neke republike u sastavu SSSR-a proglasile su svoju državnu samostalnost, ali se nigdje nije dogodila tragedija kao u Bosni. Zapadnjačka vojna alijansa ne bi dozvolila genocid nad jednim kršćanskim narodom“. Alija Izetbegović je ciljano koristio pojam genocid zbog njegove temeljne političke strategije: “Ako su se događali agresija i genocid, svijet je bio dužan nešto poduzeti da zaštiti napadnutu zemlju, a postojale su i izričite obaveze po Konvenciji o kažnjavanju zločina genocida iz decembra 1948. godine“.

ALIJA IZETBEGOVIĆ O HRVATSKOJ I HRVATIMA

U trenutku kada je Izetbegović bio “prisiljen” voditi politiku “iznuđene nezavisnosti”, Republika Hrvatska postaje ključni partner budući da je preko njezinog teritorija dolazila sva strana pomoć.

U svojim Sjećanjima Izetbegović je izjavio:

“Za nas je važnije šta će se dešavati u Hrvatskoj i Srbiji nego što će se događati u SAD, Evropi, Rusiji. Jer te dvije zemlje direktno utiču na stanje u Bosni, i to, rekao bih, više Hrvatska nego Srbija“.

Nadalje, također je istaknuo “Hrvatska je naš prvi susjed i naš najvažniji partner. Moramo živjeti sa Hrvatskom“.

Izetbegović je vrlo dobro razlikovao partnerstvo s Republikom Hrvatskom s jedne strane i odnos prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnom narodu s druge strane.

Ciljano je konstruirao stvarnost na način da je Hrvate u BiH označio “fašistima” koji su iz iracionalnih (“mrziteljskih”) razloga započeli sukob s Bošnjacima.

Na upit koji mu je bio najteži ratni trenutak novinara španjolskog El Munda od 28. prosinca 1995. upućenom Izetbegoviću potonji je odgovorio:

“Bilo je mnogo “najtežih” dana: tragedija Srebrenice, pogibija bliskih ljudi, mnogo njih, itd. Ipak, 9. novembar 1993. izdvaja se od ostalih. Tog dana vatrom iz tenkova namjerno je srušen Stari most u Mostaru, malo arhitektonsko čudo neviđene ljepote. Na trenutak sam zamrzio ljudski rod. To i jesu bili najteži dani ovog rata ili “dani bez budućnosti”, kako ste ih nazvali. Moj narod bio se doslovno našao opkoljen sa svih strana. Bio je nastupio potpuni mrak. Nije bilo više nikakve nade, a činilo se da je otpor bio izgubio svaki smisao i da se nastavljao samo još po inerciji“.

U propagandnoj slici rata u BiH, rušenje Starog mosta postaje središnji događaj, a počinitelji (HVO) apsolutni negativci i zločinci, odnosno “fašisti te na pitanje novinara Oslobođenja, je li HVO nazvao “fašističkim”, Izetbegović je odgovorio:

“Ja sam samo ponovio neke činjenice koje, nažalost, nisu sporne. A to je da na područjima pod kontrolom HVO-a vladaju nacionalna, vjerska i politička isključivost: priznata je samo jedna nacija – hrvatska, samo jedna vjera – katolička i samo jedna politička stranka – HDZ. Zna se kako se svugdje u svijetu nazivaju jednonacionalni i jednostranački koncepti. Pa, dobro, neka oni tom konceptu dadnu neko drugo ime, ako baš hoće. Jedno je sigurno, to nije demokratija, jest njena negacija“.

Prema svemu navedenome, očito je kako je Izetbegovićev sukob s (hrvatskim) “fašizmom” datirao iz razdoblja prije raspada Jugoslavije, u vrijeme neposredno prije prvih višestranačkih izbora u Jugoslaviji:

“Tuđman me pozvao na ručak u jedan zagrebački restoran. Lično je upravljao kolima. U toku razgovora, očito htijući da bude sasvim jasan, doslovno mi je rekao: “Gospodine Izetbegoviću, nemojte stvarati neku muslimansku stranku, to je potpuno pogrešna stvar, jer su Hrvati i Muslimani u BiH jedan narod. Muslimani su Hrvati i osjećaju se tako.” Ja sam rekao da je on u zabludi, da se muslimani osjećaju Muslimanima, da oni veoma poštuju i vole Hrvate, ali da nisu Hrvati i tako dalje. On je potegao neke historijske argumente, na šta sam ja rekao da dozvoljavam da se on kao doktor historije bolje razumije u historiju, ali da se u današnju Bosnu ja bolje razumijem. Rekao je da će HDZ u Bosni i Hercegovini pokupiti sve hrvatske i muslimanske glasove i da će dobiti sedamdeset posto glasova. Odgovorio sam mu da će HDZ dobiti ne sedamdeset nego sedamnaest posto glasova. Na novembarskim izborima 1990. HDZ je dobio sedamnaest posto glasova i to nije bilo teško pogoditi. Ti izbori su, praktički, bili popis stanovništva“.

Izetbegovićev stav glede (hrvatskog) “fašizma” bio je jasan; s njim se može strategijski surađivati (protiv “srpskog fašizma”), ali se s njim nije moguće dublje (identitetski) povezivati.

Bild.ba