Bild.ba donosi: Evo što je uzrok Muslimansko-hrvatskog rata

Uzrok Muslimansko-hrvatskog rata

Priklonjen sam stavu onih znanstvenika koji tvrde da je uzrok Muslimansko-hrvatskog rata strateške naravi i različitih gledištima na budući ustroj BiH

Da bi uopće shvatili povod i uzrok Muslimansko-hrvatskog rata nužno je predstaviti tadašnju vojnu situaciju u Srednjoj Bosni i ukazati na strateške ciljeve Armije RBiH.

Piše: Hrvoje Mandić/Bild.ba

Za presjek vojnog i političkog stanja na tom prostoru krajem 1992. i početkom 1994. godine koristit ću se znanstvenim djelima, a riječ je o knjizi povjesničara Davora Marijana ‘Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.’ i politologa Miroslava Tuđmana ‘Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegovića’.

UZROK MUSLIMANSKO HRVATSKOG RATA

Činjenice ukazuju da je politička i vojna nesnošljivost između Muslimana i Hrvata, uvjetovana različitim gledištima na budući unutarnji ustroj BiH, odnosno oružani sukobi niskog intenziteta između Armije RBiH i HVO-a, pretvorili su se u krvavi rat u vrijeme trajanja mirovnih pregovora pod Vance – Owenovim vodstvom.

Vijeće sigurnosti UN-a, 6. svibnja 1993. donijelo je rezoluciju br. 824 kojom se kao i rezolucijom br. 819, od svih sukobljenih strana zahtijevalo da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone.

Upravo je takva odluka Vijeća sigurnosti UN-a od strane tadašnjeg muslimanskog političkog i vojnog vodstva iskorištena za usmjeravanje glavnine snaga A RBiH iz tog područja na područje središnje Bosne i sjeverne Hercegovine.

Kad se tome doda činjenica da su nakon pada Jajca postrojbe A RBiH iz tog područja također završile na području središnje Bosne, kao i veliki broj civila protjeranih iz područja banjolučke regije, bilo je očito kako će doći do rata.

Pripadnici HVO-a, Busovača 1994.

Bez obzira što je središnja Bosna bila u potpunom okruženju A RBiH, već koncem devedesetih u javnost je plasirana teza o navodnoj agresiji Republike Hrvatske.

Analizirajući dostupnu dokumentaciju i uvažavajući struku, stava sam da je tadašnje muslimansko vojno i političko vodstvo imalo pet zacrtanih strateških ciljeva:

– apsolutni vojni i politički nadzor nad zemljopisnim središtem države

– apsolutni vojni i politički nadzor nad glavnim gradom Sarajevom

– osiguranje prometnih pravaca dolinom Neretve prema Jadranskom moru

– osiguranje izlaza na rijeku Savu

– osiguranje horizontalne komunikacije između Sarajeva i Bihaća.

Gledajući to ovako, čak tri od pet strateških ciljeva A RBiH izravno su vezani za prostor središnje Bosne, a jedan za prostor sjeverne Hercegovine.

Podsjećanja radi, upravo je na tom području vođena većina vojnih operacija tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. I upravo na tom području počinjen je najveći broj zločina.

Problem je što se istraživanju i sankcioniranju tih zločina ne pristupa na isti način ni dan danas. Priklonjen sam stavu onih znanstvenika koji tvrde da je uzrok Muslimansko-hrvatskog rata strateške naravi i različitih gledištima na budući ustroj BiH, što je i danas dominantna tema u odnosima između Bošnjaka i Hrvata na području BiH.

POVOD MUSLIMANSKO-HRVATSKOG RATA

Historiografske činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo samo dijelom prihvatilo Cutilierov plan, koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje.

Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Alija Izetbegović načelno prihvatio ali ga je vrh A RBiH, navodno samoinicijativno, odbio i pokrenuo vojnu opciju napada na Hrvate u središnjoj Bosni.

Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu.

Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka.

Prostor središnje Bosne zaraćenim stranama je bio zanimljiv i zbog niza tvornica namjenske proizvodnje nekadašnje JNA, a riječ je o tvornicama ‘Slavko Rodić’ u Bugojnu,’Bratstvo’ u Novom Travniku i ‘Vitezit’, odnosno tvornici eksploziva Slobodan Princip Seljo (kratica SPS) u Vitezu, te ‘Igman’ u Konjicu, a koje su bile od strateškog značaja za opstanak A RBiH.

Stoga u kasno proljeće i ljeto 1993. najjače sukobe HVO-a i A RBiH imamo upravo na tim područjima i upravo niz eminentnih stručnjaka na to upozorava.

Na savjetovanju Glavnog Štaba A RBiH s komandantima korpusa 21. kolovoza 1993. u Zenici Sefer Halilović jer rekao “kako sa Vitezom zaokružuju sistem vojne industrije u našoj državi… Onda imamo kompletan lanac u našim rukama… Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju”.

Činjenice opet ukazuju da niti jedan od komandanta A RBiH nije predlagao napadna djelovanja prema Vojsci Republike Srpske (VRS) nego su im prioritetni ciljevi bili hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru i Jadranskom moru.

Odstranjenjem Hrvata iz središnje Bosne A RBiH stavila bi pod kontrolu vojno-industrijske komplekse, a etničkim čišćenjem tamošnjih Hrvata cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima što bi za posljedicu imalo da je njihov teritorij ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji.

U obrani Žepča, veljača, 1993.

Posljedice tog krvavog rata su sljedeće: na teritoriju pod nadzorom A RBiH izbjeglo je i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO čime dolazimo 1695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji.

Rat se nastavio i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Rat Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini danas više nije oružani, ali je nastavljen.

Na ovoj ovdje poveznici možeš pronaći još zanimljivih članka na temu HVO-a i Herceg-Bosne, a Bild.ba ti donosi dobrih priča i u kategoriji ‘Naše priče’ na ovoj ovdje poveznici.

Bild.ba



Komentari

Next Post

Rusija će sudjelovati u mornaričkim vježbama uz NATO prvi put u deset godina

Čet pro 10 , 2020
Ruska mornarica rekla je u četvrtak da će sudjelovati u vojnim vježbama uz pakistansku obalu koje će uključivati više od 30 zemalja, što je prvi put u deset godina da će ruski brodovi sudjelovati u vježbama uz NATO brodove.