Pjesnik zvijezda i neba i njegov svirepi i nevidljivi Bog

Izvor: citajknjigu.com

Trebali bismo se sjetiti 18. studenog da je to i rođendan pjesnika A. B. Šimića.

Pjesnik zvijezda i neba, čuđenja i ljepote, sreće i nesreće – Antun Branko Šimić.

Drinovci su malo selo na granici Hercegovine i Hrvatske, a zbog zelenila će stanovnici reći da je to njihova Kalifornija. Doista, putujući prema Drinovcima nema onog hercegovačkog kamena ni škrtih “krpica” zemlje – sve je zeleno, smaragadno…

U jednoj od kuća kakve su u tom tada najvećem mjestu u zapadnoj Hercegovini bile davne 1898., 18. studenog u za tadašnje pojmove bogatoj obitelji Martina i Vide (Tomas) Šimić rođeno je drugo dijete. Mladi je par već dobio jedno koje je umrlo odmah po rođenju pa su roditelji sa strepnjom čekali drugo dijete. Bilo je takvo vrijeme. Djeca su umirala i svaki je roditelj znao da tako može biti. Koja strašna vremena! Šimići su bili vrijedni i dobrostojeći. Martin je bio odličan seoski poduzetnik, obrazovan, inteligentan i skroman. U ta vremena trebalo se osigurati sa svih strana pa je i božja pomoć bila dobrodošla – Martin je poklonio crkvi svetog Antuna kip tog sveca kao zavjet da mu sin ostane živ. Dječaka su krstili kao Antuna Branka, ali su ga doma uvijek zvali – Ante.

SVJETLO U DJEČAKU

Šimići su sve skupa imali devetoro djece od kojih je šest preživjelo: poslije Antuna Branka dobili su Stanislava, Jerka i Maksimilijana i dvije kćerke, Anđelu i Milu. Najpoznatiji je A. B. no i Stanislav je bio književnik i prevoditelj i pjesnik. Kasnije i čuvar bratove ostavštine što mu je donijelo mnogo problema i zapleta dostojnih krimi romana. Jerko je stekao doktorat prava i radio kao odvjetnik, bio je poliglot a radio je i kao sportski novinar te bio prvi operetni pjevač u Sarajevu. Anđelu koja je bila učiteljica odveli su i pogubili partizani.

Iako su i Antun Branko i Stanislav umrli prerano, Šimići su dugovječna loza – Martin je bio dobrog zdravlja i umro je kao 90-godišnjak 1961. od moždanog udara. Vida je umrla s 95 godina 1967. i bila je do zadnjeg dana nevjerojatno svježa, lucidna, kažu. Verbalno bila je daleko od “obične” skromne seljanke iz seoceta u Hercegovini. Bili su ugledni, pobožni, pošteni i dobri ljudi. Šimići su, reći će vam, dugovječna loza, zdravi ljudi, čvrsti.

Mali je Ante preživio i bio zdrav dječačić – prohodao je prije prvog rođendana, ali je progovorio tek s dvije godine. S četiri je, kao da je u njemu nešto zasvjetlilo počeo pričati i to neprestano. Pamtio je sve što je čuo, ponavljao sve što bi netko kraj njega rekao, bio je brz, nemiran, ali suhonjav, malen i mršav. Bio je ispod prosječne težine dječaka njegovog uzrasta i nije volio jesti. Ali, nije bio boležljiv. Dobro je oponašao naglaske, bio maza iako je tata stalno ponavljao da ga ne smiju razmaziti. Učitelj ga je naučio čitati kada je malom bilo šest godina, ali nije volio krasopis.

U pučku je školu krenuo u rodnom selu. Darovit je, inteligentan, pomaže drugoj djeci i dobrog je srca pa nosi hranu siromašnim učenicima, a prosjacima koje vidi daje žito. U 3. i 4. razredu zapisuje priče koje je čuo od prijatelja. S 11 godina ide u franjevačku klasičnu gimnaziju koja je u Širokom Brijegu za tadašnje pojmove dosta udaljenu jer želi postati franjevac. Zabilježili su i da je dječak bio “lijep” što je zapravo označavalo zdravlje i dobru uhranjenost. Bio je nadaren i franjevcima je bilo drago da se tako pametna glava rado bavi učenjem i knjigama. Imao je najbolje ocjene iz svega osim vladanja – bio je živahan. Svirao je flautu, čitao knjige i pjesme. Ante je završio tri razreda, pjesme koje je napisao s tih 13 godina kolale su među gimnazijalcima a 1913. u siječnju stigao je zagrebački list “Luč” u kojem mu je objavljena prva pjesma!

I dalje je pisao i slao pjesme, ali u četvrtom razredu ima problema s perfektnom i na kraju, nakon stroge opomene, jedne subote 1913. u studenom samovoljno istupa iz sjemeništa. U nedjelju ujutro je u Mostaru. Za mostarsku gimnaziju je morao položiti ispit za sva tri prethodna razreda, a odmah se uključio u katoličku mladež, pokušao nastaviti četvrti razred u Visokom, Sarajevu i Tuzli ali bez uspjeha pa je na kraju otišao u – Vinkovce, položio prijemni, završio četvrti i peti razred 1914. U Zagrebu je završio šesti i sedmi razred u Donjogradskoj gimnaziji (nastava je zbog rata bila na Katarininom trgu).

ZAGREB I PRVE PJESME

On već tada ima objavljene pjesme. S 14 godina, krajem 1912. napisao je prvu pjesmu, “Zimska pjesma” (u “Luči” je objavljena 1913.), u Vinkovcima je napisao zbirku pjesama “Cibaliana” a prvi feljton “Slike sa sela” izašle su 1914. Redovito objavljuje prozu, pjesme, feljtone, kritike u raznim zagrebačkim časopisima (“Luč”, “Pobratim” i “Književne novosti”) i Ante se snašao u Zagrebu, ušao u krug bohema. Surađuje i s glasilom Društva hrvatskih književnika, piše kritike za ugledni “Obzor”. Nije nigdje zapisano da je bolovao za vrijeme školovanja i seljenja iako su teška vremena, ratna i puna gladi i neimaštine s čestim epidemijama. Gotovo je nevjerojatno da je 1916. toliko objavljivao, i da se već uspio zbog oštrih kritika zamjeriti nekim književnicima. Kad je završio sedmi gimnazije i otputovao doma, u Drinovce prvi se puta posvađao s ocem jer im je objavio kako će se baviti samo književnim radom.

Došla je “Vijavica”, ekspresionistički časopis A.B. Šimića koji je izašao 1. prosinca 1917. a u egidi piše kako je to “list za umjetnost i kulturu”. Ante odlično govori francuski i njemački i zna koja su europska kretanja pa su ovo sada pjesme ekspresionističke tematike što je u Hrvatskoj nepoznat stil – Antun Branko Šimić u hrvatsku je književnost uveo slobodni stih. Izašlo je četiri broja časopisa, jarko crvenog, sljedbenik je austrijskog i njemačkog ekspresionizma, prvi je ekspresionistički časopis u nas a Šimić je i te kako upućen u Nietzschea, Strindberga, Dostojevskog, Krausa, Hamsuna pa i drugi kreću za njim, na primjer Donadini, Krklec, Krleža i neki mlađi pisci.

Do tada je Ante slijedio “Gričane”, Matoševe učenike, impresionističku poeziju, ali je sada odjednom prigrlio ekspresionizam. Šimić sve sam radi – piše i objavljuje pjesme i tekstove, sam ih izdaje i prodaje po ulicama, kavanama… U siječnju 1918. izašao je drugi broj i morao je birati – ili će zadržati pravo na školovanje ili će izdavati časopis. Za njega nije bilo dvojbe i napustio je školu, otac mu ukida stalnu potporu. Ante je objavio u spnju treći broj, još 20 pjesama i desetak feljtona i kritika. Često je u Kavkazu. U veljači je izdao i četvrti broj pa onda tri broja časopisa “Juriš”.

Šimić je mladi književnik, ali već cijenjen a kao i ostaloj mladosti njima je rat koji bijesni svijetom “dosadan”. Ante je raskinuo sve veze koje do tada imao što je i najavio doma – sa zavičajem, školom, katolicizmom. U Šimiću se nešto prelomilo… Umjesto “j” on piše “e” pa svoj rodni jezik, hercegovačku ijekavicu odjednom zamijeni s – ekavicom. I nije to napravio samo on već cijeli niz zagrebačkih pisaca. Neki kažu da su to bili pisci lošeg “jezikoslovnog” obrazovanja, ali možda i pomodnosti a možda kao čin nečeg što se do sada nije do kraja objasnilo oni su izbcili “je”. Jer vrijeme je to gladi, rata, mladeži prepune jada, ne znaju kuda idu, ne vide budućnost, daju im lažnja obećanja, a oni se zanose sa sanjarenjima… U svakom slučaju, “Preobraženja” su izašla na “Šimićevom” hrvatskom jeziku samo je izbacio “j” ali je kasnije brat Stanislav vratio slovo pa se i pjesme i tekstovi objavljuju u skladu s hrvatskom fonetičkom normom.

Kao kritičar Šimić je neumoljiv, oštrog je pera koji se ne plaši ubosti i književna djela i autore pa ima neprijatelja. U svom “Jurišu” osim ekspresionističkih pjesama uvodi i avangardnu književnu kritiku a novine su inačica bečkog “Der Struma”. S njim su Gustav Krklec i Niko Milićević, a surađuje i Vladimir Nazor… Šimić je suradnik i Krležinog “Plamena” a nekako u to vrijeme upoznao je i godinu dana stariju Josipu Tatjanu Marinić koja će kasnije u životu imati svoje mjesto u njegovom srcu, ali i negativnu ulogu u ostavštini A.B. Šimića. Ona je komunistica s čim se Ante ne slaže, ali kako ljubav ne poznaje granice oni su zajedno pet godina, sve do njegove smrti. U člancima Ante zastupa ekspresiju umjetnikovih osjećaja, grubo se obrušava na tradicionalizam, on je za krik a ne idilični impresionistički opis ljepote.

Treći časopis koji je pokrenuo, 1924. bio je “Književnik” a izašlo je samo četiri broja.

Kad je u svibnju 1920. objavio zbirku pjesama, “Preobraženja” koju se nota bene smatra najboljom hrvatskom pjesničkom knjigom 20. stoljeća, Šimić je već dobro poznato ime. Tiskanje je platio sam, u zbirci je 48 pjesama, posvećena je Tatjani, i izašla je u 500 primjeraka. No knjiga se jedva prodavala a kako više nije imao tatinu pomoć, niti je mogao zaraditi od pisanja započinje dio života u kojem je A.B. više gladan no sit, u kojem je bio prezren, kojem kritike donose mnogo neprijatelja iako, istovremeno, njegovih pet pjesama uvrste u francuski izbor modernih pjesnika. Nije zadovoljan prijevodom pa je prigovorio prevoditeljici. Piše kritike o slikarstvu, kiparstvu, književnosti.

Šimić je s jedne strane avangardan, s druge strane koristi govor rodnog kraja, piše o ljudskoj prolaznosti, slabosti, vječnosti, religiozan je a kasnije, iako ne želi priznati da je neizlječivo bolestan, smrt provlači kao sjenke kroz pjesme. Opisuje dane djetinjstva kroz prekrasne slike Hercegovine i Drinovaca, gotovo idiličnog mjesta na Zemlji.

Od 1921. do 1925. A.B. objavljuje pjesme koje su najbolje hrvatske socijalne pjesme (ciklus “Siromasi”), ali i dalje svojim kritikama svako malo uzburka kulturno more Hrvatske. Piše pod pseudonimima – Slavče, Antun Šimić, Hercegovac, Drinovci, Branko Zvonković… U redakciju “Savremenika” Šimića zove Milan Begović, ali nakon devet brojeva odlazi – tu je objavio eseje “Tehnika pjesme” i jedan o Donadiniju, zagovara rušenje dotadašnjh vrijednosti, prosvjeduje protiv stanja u društvu i zamislio je utopijski projekt “duhovnog carstva u zemlji”.

Šimić samo piše i životari od malih književnih honorara. Slabo se hranio, malo je spavao, provodio dane i noći u zadimljenim kavanama, živio život koji je u svom pisanju osuđivao. No, nikada se nije opijao ili ponašao bohemski. Kažu da je bio etičan, analitičan ali je “opaučio” skoro sve suvremenike – Vidrića, Nazora, ranog Andrića i Krležu – i kao toliko puta ta će ga iskrenost spram Krležinih kritika koje je popljuvao stajati i zatiranja, njegov će brat zbog Krleže skoro završiti na Golom otoku jer suprostaviti se Krleži koji se kasnije povezao s komunističkim moćnicima nije bilo pametno. O Nazoru je napisao kritiku “Naš najproduktivniji pjesnik”, o Krleži “Prazna retorika Miroslava Krleže”, polemizirao je kroz “Pravdanje o Vidriću”… Što god da danas pišu o AB-u (da je bio loš prevoditelj, da je bio ili nije bio religiozan, da je bio svađalica, nedovoljno obrazovan…) nije točno a činjenica jest da je nakon “Preobraženja” Šimić ugledan književnik. Popularan zbog kritika nije. Kako je rekao Matoš, iskrenost je teško oprostiti.

Misli se da je tu “kumovala” i Tatjana koja je bila učiteljica, aktivistica i komunistkinja (kasnije se udala za partijca Đuku Cvijića) kojoj je sve gradsko išlo na živce jer je bila gorljivi boljševik, a nije voljela Stanislava koji se često sprdao s njenim prijateljima komunistima.

A svaki je grad, pa tako i Zagreb grad pravila, ponašanja, etikete, visokog društva u kojem vladaju kinderštube, protokol, starosjedioci, plemići, uglednici… Možda u umjetničkom smislu učmala sredina pa nije ni čudo da se uvijek ponavlja ista priča kod većine hrvatskih književnika i pjesnika – mali honorari, teško nalaženje posla, glad, bolest, guranje netalentiranih ili osrednjih koji su jači i spretno se laktare pa one koji su bolji gurnu, podmetnu klip i nogu i vesele se padu…

Uz to Šimić je mlad i prgav, kritičan, ne libi se ući u polemike čak i s onima koji ga podržavaju, sa suradnicima. Uvijek mora biti u pravu, uvijek je iznosio svoj stav čak i kada nije imao dovoljno znanja ili prava, kažu, “s ishitrenim argumentima” ali, realno, to je bio mladić a mladost je takva – svi smo mislili da smo u pravu, da se naš glas mora čuti, u neke smo stvari bili uvjereni sa 17 da bismo se tome smijali s 18 jer tako svaki čovjek raste, uči, spoznaje.. do mudrosti treba proći mnogo godina, mnogo iskustva i mnogo knjiga. Kasnije su rekli da je Šimić pjesnik koji “zgusnutim, škrtim stihom intenzivira doživljaj svijeta” a da je “kao esejist i kritik volio strogi red, čuvao se razlivenosti i praznine…” Svako vrijeme nosi svoje, a sagledati nečiji rad se može s odmakom puno bolje.

Kad je dobio vijest da se razboljela majka on žuri u Drinovce ali nije to jedini razlog. Godina je 1923. i Ante je spao na 50ak kilograma. I inače suhonjav i sitan gubitak težine se i te kako vidi. Osim što ide u posjetu bolesnoj mami ostat će doma jer treba oporavak pa će kod kuće biti od početka prosinca 1923., preko božićnih blagdana, pa sve do veljače 1924. Kad je vlakom putovao u Drinovce, u Sarajevu su ga dočekali gimnazijalci i mladi intelektualci a tako je bilo i u Mostaru. U Čapljinu mu tata šalje fijaker i Ante je napokon doma. Svi se raduju i ne prigovaraju mu ni što je napustio školu, ni što je toliko novaca uložio u časopise i što ne pazi na zdravlje jer je smršavio a imao je nekoliko “vrućica”. Živi uredno, spava, jede i toliko se oporavio da su rekli kako je “neprepoznatljiv”. Rijetko je pušio, svaki je dan desetak sati čitao i pisao, nekoliko sati šetao i boravio na zraku, s tatinim je fijakerom odlazio na višednevne izlete, u Mostar, Široki i Imotski iako je bila zima. Kašljao nije. Nikada. Sreo se sa svim prijateljima, i franjevcima, ali ne i s radikalima. Podržao je radićevce ali i rekao kako mu je jedina ljubav i zanimanje književnost.

Kad se vraćao vlakom za Zagreb na putu je veliki snježni zapuh pa je vlak, a u njemu putnici među kojima i Šimić, ostao na uskotračnoj pruzi Konjic-Sarajevo, na Ivan-planini dva dana. Svi su promrzli a kada je Ante stigao u Sarajevo gdje su ga na peronu čekali sestra Anđela i brat Jerko bili su šokirani snagom groznice koja ga je tresla. U Zagrebu je nekoliko tjedana preležao u svom stanu, ali kako se vrijeme mijenjalo, s toplijim, proljetnim danima on je bio bolje. U travnju je mogao na noge, ali se nije osjećao sasvim dobro. Brat Stanislav je zabilježio da je Ante, dok su u svibnju 1924. prelamali časopis “Književnik”, dobio visoku temepraturu jer je imao upalu i pluća i porebrice. Misli se da je dijagnozu postavio liječnik dr. Lujo Thaller koji je radio pri Bolnici Sestara milosrdnica. Možda je vidio da je to TBC no nitko to pacijentu nije rekao – prvo, bolest je tada bila nezliječiva pa je reći dijagnozu značilo osuditi pacijenta na smrt s čim se trebalo nositi a drugo, bilo je pravilo da se pacijentu ne govori od čega boluje.

Ante je živio u stanu, u prizemlju zgrade na Opatovini koji nije bio mračan i nezdrav jer je zgrada, koja i danas postoji bila nova a ne neka zapuštena kuća tako da su i te priče o užasnim uvjetima bedastoća. Bolestan Ante se iz postelje ne diže četiri mjeseca, ali se nekako oporavi. Mama i tata su zabrinuti, a u kolovozu 1924. Stanislav ide do roditelja i smiruje ih da je sve dobro, da će Ante brzo ozdraviti. Starcima nije jasno kako se Ante ne može oporaviti od “prikale”, prehlade. Početkom rujna Stanislav se vratio u Zagreb i kad je vidio brata, prestravio se i odmah javlja tati kakva je situacija i neka pošalje novac za Antino liječenje.

Ante odlazi u Dubrovnik, na “klimatsko liječenje pluća”. Iz Sušaka je u Dubrovnik stigao parobrodom u listopadu 1924., a zaprimio ga je dr. Đuro Orlić. Prvi su mu puta vadili eksudat (vodu iz pluća) a Ante žali što u Zagrebu, ranije, nije pristao na to jer osjeća olakšanje.Četrdesetak dana se dobro oporavljao u dubrovačkoj bolnici, ali su počele velike kiše i jugo pa mu se stanje pogoršalo. Jako je zahladilo, a te godine državna bolnica u Dubrovniku nije “dobila kredit od vlade i ne može ložiti po sobama”. Ante ništa ne piše i s nikim ne surađuje, a živi od pozajmica. Razmišlja i o tome da se vrati u Zagreb. Tatjanu moli u pismu neka traži savjet dr. Thallera a krajem studenoga 1924. dr. Orlić mu je, u dogovoru s dr. Vlahom Novakovićem, vlasnikom lječilišta Tiha u Cavtatu, preporučio nastavak liječenja. “Tiha” je sanatorij otvorenog tipa u koji dolaze imućni Česi a zašto se Ante odlučio ići tamo ne zna se. Neki misle kako je odluka da ide u Dubrovnik znak da je Ante prihvatio dijagnozu iako je i dalje umanjivao ozbiljnost bolesti i neumorno pisao. Na Novu godinu 1924. u pismu objašnjava: “… vi nepravo mislite o mojoj bolesti. Ja ne bolujem direktno od pluća nego od pleuritisa (upaljenja porebrice). Pluća su mi do sada sasvim zdrava, kako je pokazao dva-tri puta Röntgen i takođe neke vrlo precizne analize (koje je radio jedan mladi doktor koji se specijalno bavio na klinici tim stvarima). Ono što sam malo stao izbacivati krvi u Zagrebu, nije bilo u vezi s plućima i samo smo se bili bez razloga prepali – upravo drugi više nego ja. Inače je ova moja bolest dosta teška – što se vidi i po toliko dugom bolovanju…”, ali tvrdi: “… nemam više one bolesničke boje u licu i izgledam mnogo bolje nego i prije bolesti.” U siječnju se navodno “prilično izbavio bolesti” a optimistični se dr. Novaković slaže da se Ante vrati u Zagreb. Roditelji nagovaraju Antu da dođe u Drinovce ali je on početkom veljače došao u Sarajevo. Brat Jerko i sestra Anđela bili su šokirani izgledom, a Anđa se rasplakala. Jedan je dan bio kod njih a onda preko Slavonskog Broda, zajedno s Tatjanm putuje u Zagreb. U pismu je Ante priznao da se “bolest razvila strahovito”, vjerojatno svjestan da su mu dani odbrojeni i nije želio da ga se posjećuje jer nije podnosio “samilosne poglede i pričljive tješitelje” pa mu dolaze samo najbolji prijatelji i liječnici. U vrlo teškom stanju primljen je 19. travnja 1925. u Kužnu bolnicu (Bolnicu na Zelenom Brijegu), gdje je ležao u Paviljonu I samo dva tjedna. Tuberkuloza je potpuno uništila slabašno tijelo velikog pjesnik. Navodno mu je pred kraj bila oduzeta ruka i noga a i očni živac mu je otkazivao… Danas se zna da je umro od hemoragične tuberkulozne upale porebrice. Posljednje dvije pjesme šapatom je izdiktirao bolničarkama – to su “Smrtno sunce” i “Vraćanje suncu”.

U zgradi na Mirogojskoj cesti 4, zapuštenoj jednokatnici koja je danas odlagalište, nakon što je bolničarki izgovorio nekoliko stihova umro je 2. svibnja 1925., u 12,30 sati. Iza bljedoružičaste fasade sa samo 26 godina umro je veliki pjesnik iza kojeg je osim 48 “preobraženih” ostalo još 120 pjesama, na desetke priča, nedovršeni roman “Dvostruko lice”, jedna drama, preko stotinu eseja, članaka, spisa, komentara i pisama, prijevoda, dnevnik i autobiografija. Pet, šest sati nakon što je umro, mrtvog je prijatelja došao vidjeti Frano Alfirević. Uz uzglavlje je ležala knjiga “Ubijeni pjesnik” Guillaumea Apollinairrea, danas klasika francuske književnosti. Knjiga kratkih priča i novela s takvim naslovom kao da je označila dvostruku smrt pjesnika – kao pjesnika i kao čovjeka.

Na smrtovnici piše da je uzrok smrti hemoragična tuberkulozna upala porebrice, piše i nacionalnost, religija ali i da je lijes bio vlastiti, da je sve plaćeno i da je oženjen za Josipu r. Marinić. Čini nam se da je tako počelo krivotvorenje iako je ovo bila tek greška.

Pokopan je nakon dva dana na Mirogoju, a u Drinovcima je u isto vrijeme mnoštvo ljudi dolazilo kondolirati uplakanim roditeljima.

Kako kaže Stamać, “Pjesništvo Antuna Branka Šimića gusta je, tamna i neprohodna šuma, u kojoj nam, zateknemo li se u njoj, do sluha i uma odasvud dopiru zagonetni glasovi i zvuci: šapat iz tamnih krošnji, romon voda iz vječnosnih dubina, no i izrazi zebnje moderna čovjeka, krici, nerijetko i zlokobni znaci metafizičkih ponora.” Doista, uzmete li zbirku, čitate li pjesme A.B.a osjetit ćete ritam, vidjeti slike koje je divno pretvorio u stihove. Rođen u prekrasnom kraju on opisuje kontrast ljepote prirode i teškog života, a Zagreb ga je oblikovao i definirao. On vidi i ljepotu i siromaštvo, a boje i mirise pretvara u riječi. Ne morate biti veliki ljubitelji poezije a Šimić će vas očarati. Ima nešto u njegovim stihovima što obuzme, zavede, razveseli i rastuži… kao da niže slike svih naših djetinjstva, u stihove pretvara sve naše dvojbe i pitanja, ponos i očaj, ljubav prema rodnom mjestu, roditeljima, ali i sve one mirne noći u kojima smo podigli pogled ka svodu, pogledali zvijezde i osjetili se malenima.

Tek poslije smrti Antun Branko Šimić je “objavljen”, priznat, cijenjen ali nije to jedina stvar – bio je tu i jedna mučna priča koje se danas možemo sramiti. Smrt A. B. Šimića imala je mnoga tumačenja, pisali su o tome i ljudi od pera i medicinari, ali bilo je i zluradih napisa kakvi se nijednom drugom pjesniku ili književniku nisu “dogodili.” Pokušat ćemo ukratko objasniti što je sporno.

Danas se zna da je Ante 1923. s 25 godina počeo gubiti na kilaži. Nakon one nezgode s vlakom dobio je “prehladu s promrzavanjem” godinu poslije a u svibnju je imao upalu porebrice. Tako je to s tuberkulozom, upala porebrice se pojavi iznenada, nakon par tjedana se čovjek oporavi ali nije izliječen jer unutra i dalje tinja tuberkuloza. U Državnom arhivu postoje dokumenti iz Kužne bolnice – kada je primljen i gdje je ležao i kada je umro te dijagnoza. Kad se proširila vijest osvanulo je mnogo nekrologa i kolege su diskretno pisali o uzroku smrti a Lunaček je napisao kako je A.B. bio “najbistrija glava i najjači talent” te dodao “nesreća je stigla, nas Hrvate!”. Cesarić se prisjetio dana kada su zajedno radili časopis, te napisao kako ljudi koji se „cijeli“ posvete umjetnosti ne mogu dugo živjeti. Jedan je napao bogataše koji ne žele pomoći oboljelim pjesnicima – kod nas tada nije bilo mnogo mecena. Ali javio se i bivši prijatelj, osrednji novinar i pisac Ilija Jakovljević koji je počeo rezati na komade pokopanog pjesnika. Zluradi nekrolog tako Šimića stavlja među rijetke književnike koji su imali zločeste nekrologe. Istina je da je Šimić umro grozno, ali upravo je taj Ilija nadodao kako je to od TBC-a i bogohuljenja i da je pjesnik pred kraj gubio razum. Jasno je da je Šimić bio daleko od ludila jer posljednje pjesme ne bi mogao izdiktirati kao što je, krajem travnja 1925.

Drugo, tuberkuloza ili “bijela kuga” bila je pošast koja je podjednako ubijala i bogate i siromašne, i mlade i stare… a kako se nije znalo da je riječ o zarazi nakon smrti “sušičavca” njegovoj bi obitelji ostala stigma. Mislilo se da je tuberkuloza nasljedna pa ako je netko umro od te bolesti cijela je obitelj bila, po mišljenju, osuđena na bolnu smrt. Tata Martin Šimić uvijek je govorio kako je najstariji sin umro od upale pluća koju je dobio u vlaku kojeg je zameo snijeg. Nije htio da ljudi misle da mu je “kuća sušićava” i naredio je cijeloj familiji da tako uvijek tvrdi. Gustav Krklec je 38 godina nakon Šimićeve smrti razgovarao s mamom Vidom i kad je rekao kako je A.B. umro od TBCa Vida ga je ispravila i rekla kako je Ante umro od “jake prikale”. Mila, najmlađa kćer, objasnila je tu ponavljanu laž rekavši kako nigdje kao u Hercegovini nije bila na cijeni snaga i dobro zdravlje jer je to jamčilo opstnak i budućnost i zato nitko nije htio reći da je u obitelji netko umro od sušice. Kada je AB umro, u samo nekoliko mjeseci otac je bankrotirao jer je javna objava da je pjesnik umro od tuberkuloze izazvala uzbunu, pokrenule su se bankarske hipoteke pa je izgubio veliki dio nekretnina. Treće, tek nakon 80ak godina nađen je dokument kako je AB primio posljednju pomast a to se uvijek sakrivalo – dakle, nije umro kao bezbožnik već kao vjernik i sam je tražio da ga ispovjedi hercegovački franjevac. Sve je obavljeno – ispovijed i pričest što znači da je Ante bio priseban. Slijedeći jedan drugi trag Šimićevi su nasljednici uspjeli doći do Matice umrlih iz Župe sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi i u njoj je potvrđena dijagnoza. Inače, Matica je bila konfiscirana još 1945. jer pjesnik kojeg nisu uspjeli uništiti nije smio tražiti da ga se pokopa u skladu s vjerskim običajima. No, danas je to razjašnjeno.

Četvrti dio priče mogao bi imati naslov – a što je bilo s književnom ostavštinom Antuna Branka Šimića?

Prvo izdanje izabranih pjesama je 1933. objavila Matica Hrvatska a uredili su ga brat Stanislav i Ivo Hergešić. Dragutin Tadijanović urednik je zbirke iz 1950. (Tadija mi je rekao kako je on zaslužan da se Šimića ali i nekih drugih nije zaboravilo dodavši kako smo mi Hrvati skloni zaboraviti svoje pjesnike…) a u tri knjige su izdana i Sabrana djela 1960. koja je sam priredio brat. Jure Kaštelan je prvi, 1970. objavio stručnu monografiju o djelu A.B. Šimića a uredio je i izbor u “Pet stoljeća hvatske književnosti”, (knjiga 99, 1960.) Kako se s godinama pretiskavanja dogodio i niz stručnih propusta, 1988. su Nedjeljko Mihanović i Dubravko Jelačić objavili novopriređena djela pa su u dvije knjige a na 1200 stranica ispravljene i historijske i druge greške. Na stoti rođendan A.B.-a ponovo je objavljeno ovo izdanje.

Odmah spominjemo i da je nasljednik prava na djela A.B.a imao prvo tata Martin, potom braća Stanislav i Jerko a na kraju sin sestre Mile , A.B.-ov nećak, profesor Vlado Pandžić. Krivotvorine oko smrti razjasnila je relativno nedavno praunuka, dr.sc Vlatka Pandžić Jakšić, specijalistica interne medicine s KB Dubrava koja je i po autentičnim medicinskim izvješćima koja je pronašla te uz pomoć najsuvremenije medicine makla stigmu i do sada objavljivane gluposti i laži. Nadamo se da je s time o životu i djelu Antuna Branka Šimića ali i brata mu Stanislava završilo jedno mračno poglavlje.

Jer bilo je tu svega.

Kad je Matica hrvatska 1933. objavila “Izabrane pjesme” Kerubin Šegvić, tada utjecajan i moćan kritičar je izjavio kako tu “zbirku ne smiju uzeti u ruke ni djevojka ni mladić, koji imadu krvi u obrazu”. Četrdesetak godina kasnije Šimić je u udžbenicima vjeronauka u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, ali i u europskim knjigama.

Rukopisi Antuna Branka Šimića, a on nije usamljen slučaj u nas, izazvali su borbu, prevare, ucjene, krađu, izvrdavanje pred zakonom tako da sve skupa podsjeća na neki krimi roman.

Prof Pandžić je na međunarodnom znanstvenom skupu o Antunu Branku Šimiću 2008. otkrio zanimljivu sudbinu rukopisa. Tatjana Marinić, Antina zaručnica, postupcima nije pokazala kako joj je do djela već umrlog AB stalo kao do dijela hrvatske ili svjetske književnosti. Tatjana je htjela prava za sebe a tvrde “po naredbama komunističkih glavešina.” Mislila je kako tata Šimić ima mnogo novaca pa će dobro platiti sinovljeve radove. (Marinićeva je bila kasnije jedna od osnivačica Studija socijalnog rada a umrla je 1966.)

Ukradeni su rukopisi skrivani no nakon 30 godina sudskih procesa ostavština je vraćena obitelji pa je Dragutin Tadijanović 1957. morao vratiti književnu ostavštinu obitelji Šimić sudskom odlukom. Pokazalo se kako su desetljećima krivotvorene i Šimićeve pjesme i rukopisi vjerojatno da bi se prikrili kritčki tekstovi o književnicima koji su u Jugoslaviji dobro plivali. Možda su se svi na van ponosili Šimićem u Hrvatskoj, ali iza kulisa bile su to strašne igre. Tek je 1990.ih zakoniti nasljednik prof. Pandžić, A.B.-ov nećak došao u posjed rukopisa svog ujaka. Bilo je tu “novčanih ucjena, političkih interesa i osobnih osveta” pa je nakon izdanja koja su priredili Stanislav a poslije i Mijanović i Jelčić i današnje objavljivanje sabranih djela aktualan problem.

Kada su Školske novine izdale 1995. knjigu ona je za dva tri mjeseca rasprodana i smatra se najbrže rasprodanom nakladom knjige pjesama u Hrvatskoj u posljednjih nekoliko desetljeća. Isto tako, u knjižnicama tvrde da se najčešće posuđuju “Preobraženja”.

Stanislav je posvetio život očuvanju i tiskanju bratovih djela ali to je priča za sebe. Svkako čitajte nježne stihove mldića koji je znao da čovjek mora uvijek biti svjestan da je ispod zvijezda – malen.

Bild.ba



Komentari

Next Post

Sretan ti rođendan, Hrvatska zajednico Herceg-Bosno!

Sri stu 18 , 2020
Hrvatska Republika Herceg-Bosna kao politička i teritorijalna cjelina je ukinuta potpisivanjem Washingtonskog sporazuma u 18. ožujka 1994. godine.