Marshallov plan za BiH: Ubleha za domaće potrebe

Izvor: Bild.ba

Marshallov plan
Marshallov plan

Nedavno je u BiH javnosti predstavljen samoproglašeni Marshallov plan za BiH od strane nekolicine akademskih djelatnika u suradnji za nekolicinom poslovnjaka.

S obzirom na to da je plan predstavljen od strane njegovih autora, a da ga nije moguće pronaći nigdje na internetu, moji su komentari ograničeni činjenicom da ga nisam proučio u integralnom obliku i temeljeni su na onome što su o njemu u različitim formama rekli njegovi autori.

Piše: Marko Aurelie/ Bild.ba

Prvi dojam nakon čitanja komentara autora dokumenta o njemu samom jest da izvorni Marshallov plan za Europu autori nikad nisu pročitali i da o njemu ne znaju puno.

Naime Marshallov plan za Europu je u najkraćem podrazumijevao velike investicije američkih investicijskih banaka kao i državnih razvojnih agencija koji su trebali rekonstruirati razrušeni industrijski segment u općenito devastiranoj Europi i na taj način kapitalizirati preostali know how europskog industrijskog segmenta sastavljenog od onih stručnjaka koji nisu nastradali u ratu ili kao posljedicu rata emigrirali ponajprije u SAD.

Dakle, plasirana su znatna investicijska sredstva s ciljem revitalizacije europske industrije, a za proizvode je zajamčeno američko tržište.

S jedne strane, SAD su omogućile investicije, a s druge strane siguran plasman za proizvode iz Europe što je omogućilo relativno brz oporavak europskih zemalja.

MARSHALOV PLAN ILI MACARTHUROV PLAN

S druge strane, ništa manje značajan, ali globalno puno manje atraktivan, bio je i MacArthurov plan za Japan koji je podrazumijevao dekonkstrukciju prethodnih ekonomskih odnosa temeljenih na simbiozi industrijskog i financijskog sektora i poznatog kao zaibatsu uz značajnu državnu intervenciju i formiranje izvozno orijentirane ekonomije.

Ništa od ovoga nisam našao u ambiciozno nazvanom planu Masrhallov plan za BiH. Drugi dojam koji već dugo njegujem, a koji je i ovim dokumentom potvrđen, jest duboka stručna nedoraslost akademskog sektora u BiH koji od rata naovamo, uz časne do danas već različitim načinima deaktivirane izuzetke, nije u stanju ponuditi ama baš ništa avangardno u stručnom i znanstvenom smislu, barem u ekonomskoj znanosti.

Ovakva nas situacija hendikepira kada je u pitanju raspolaganje svim oruđima za upravljanje i saniranje posljedica kriza kakvoj svjedočimo.

Primjerice, stručni i akademski deficit razlog što nam nije dopušteno autonomno i stručno voditi monetarnu politiku, jedan od, ako ne i najznačajniji, instrument za amortizaciju posljedica krize kako one iz 07/08 tako i ove danas.

Naprosto, kada su u pitanju dosadašnja, što akademska što provedbena rješenja u segmentu vođenja monetarne politike, nije pruženo dovoljno razloga za povjerenje kod onih koji o tome odlučuju da smo u stanju ove instrumente koristiti na adekvatan način.

Kako smo došli do ovdje kada je u pitanju ekonomska znanost? Prije svega valja istaknuti kako je i ovaj društveni segment doživio značajne ratne devastacije pri čemu su domovinu napustili većinom etablirani ali i perspektivni kadrovi.

S obzirom na to da je nastavni proces trebalo nastaviti u ratu i nakon njega a zbog nedostatka kadrova u iste su proizvedeni bivši komunistički direktori socijalističkih kompanija koje su funkcionirale u okviru tada važeće dogovorne ekonomije. Ovome sam i osobno kao student posvjedočio.

Dakle, dobili smo kadrove bez akademskog backgrounda koji su kao profesionalci funkcionirali u netržišnom sustavu i koji dakle niti u akademskom niti u praktičnom smislu nisu znali puno o tržišnoj ekonomiji o kojoj su sada trebali educirati.

S druge strane, već u zrelim godinama, bili su formatirani i time limitirani i zatvoreni kada je u pitanju usvajanje novih znanja. Sve u svemu – duplo golo.

Rezultat takvog obrazovnog sustava je proizvodnja mediokriteta ili potkapacitiranih kadrova a u zadnje vrijeme isti se sveo na servisiranje propalih političara ili udovoljavanje njihovim profesionalnim ambicijama kroz certificiranje.

Ovo nije slučaj samo u ekonomskoj znanosti ali je u njoj možda najzraženije.

Drugu skupinu autora koji su napravili tzv. Marshallo plan čine poslovnjaci koji su ovu simbiozu iskoristili za promociju vlastitih poslovnih ciljeva poput rezanja troškova poslovanja kroz smanjivanje državnih nameta, ali i odgodu i subvencioniranje po osnovu zaduživanja i reduciranja prava uposlenika.

Rezultat je to dokument koji je u svojoj suštini agitacijskog karaktera i ne nudi gotovo ništa novo u odnosu na ono što smo imali prilike čuti od poslovnjaka i njihovih različitih lobističkih organizacija poput Udruženja poslodavaca isl.

Nekoliko crtica o prijedlozima koji su bili dostupni, a kojima dominira već nebrojeno puta ponovljena mantra o potrebi pojeftinjenja poslovanja kroz smanjivanje nameta što fiskalnih što parafiskalnih, koja je u svojoj suštini razumljiva pa i prihvatljiva, pri čemu na umu treba imati bar dvije stvari.

Prva koju sam iznio na nekoliko konferenecija jest da ne treba očekivati da će smanjivanje nameta rezultirati proporcionalnim povećanjem plaće radnicima, a na što se njegovi zagovornici uporno pozivaju.

Naime, iskustvo i praksa razvijenih zemalja koje su išle s tzv. tax cuts odnosno rezanjem poreza (u što ove prijedloge u najgrubljoj formi i ne robujući pravnoj terminologiji možemo svrstati) kao dijelom strategije ponudbene ekonomije odnosno supply side economics nije rezultirao značajnijim povećanjem životnog standarda srednje i niže klase, nego dubljim socijalnim raslojavanjem koje poprima čak i razmjere s kraja 19. i početka 20. stoljeća koje je okončano angažmanom američkih progresivaca koji su prvo dokinuli monopole antritrustovskim zakonima, a zatim i nakon velike depresije New Dealom.

Dakle, dokidanje i smanjivanje nameta od strane države ostavit će više novaca kompanijama, ali će većina tog novca otići vlasnicima, odnosno managerima a ne uposlenicima.

Nadalje, vjerodostojnost poslovnjaka bitno je umanjenja činjenicom da i primjerice članovi njihovih obitelji voze automobile registrirane na kompanije kojima su vlasnici da iste pogone gorivom kao troškovno odbitnom stavkom kompanija, i da na druge načine koriste kompanije kojima su vlasnici za realizaciju osobnih potrošačkih preferencija, smanjujući na taj način oporezivi prihod tih kompanija.

Dakle postoji značajan prostor za pojeftinjenje poslovanja kroz internu racionalizaciju ovih i sličnih stavki ali i kroz bitno rigorozniiji tretman porezne uprave koja kod nekih, kolokvijalno rečeno, traži raspored i broj protupožarnih aparata, a kod drugih zatvara oči pred ovakvim i drugim anomalijama.

Kada se u obzir uzme da ovakva razlika u poreznom tretmanu ovisi o pripadnosti vlasnika različitim etničkim zajednicama problem dobiva i puno složeniju dimenziju.

Drugi prijedlog kojim ću se pozabaviti je povećanje PDV-a. Koronakriza je ekonomije napala i s ponudbene i s potražne strane.

S ponudbene u vrijeme lockdowna odvratila se kroz smanjenje proizvodnje zbog izolacije i prestanka rada brojnih subjekata i u tom dijelu, značajan broj država reagirao je olakšicama, poreznim kreditima, izravnim doznakama s ciljem očuvanja plaća i radnih mjesta te na koncu kroz ukidanje lockdowna uz najavu da to takvih zaustavljanja gospodarstva više neće doći.

Ipak, dogodili su se značajni poremećaji u lancima opskrbe, osobito kod onih kompanija koje se u bitnom oslanjaju na offshoring i outsourcing, odnosno nabavku sastavnih proizvodnih i uslužnih komponenti u proizvodnom procesu iz inozemstva.

Kada je u pitanju proizvodnja, ona će u puno značajnijoj mjeri biti afektirana na dulji rok, iz više razloga i država u tom dijelu, osim povećanja javne potrošnje i plasmana novca putem intrumenata monetarne politike, nema previše prostora za reakciju.

S druge strane, potražne strane lockdown je rezultirao zatvaranjem trgovačkih objekata, smanjenjem ukupnih plaća, gomilanjem zaliha, što je sve dovelo do drastičnog pada ukupne potrošnje.

Agregatna, odnosno ukupna potrošnja kao okidač za proizvodnju i time očuvanje radnih mjesta i socijalne stabilnosti, u velikoj mjeri ovisi o potrošnji stanovništva, a ona ovisi o trenutnoj ekonomskoj situaciji pojedinca i njegovoj percepciji budućnosti. Ako je trenutna ekonomska situacija povoljna te je opći dojam da će budućnost biti dobra, stanovništvo će više trošiti.

U protivnom, ako je ekonomska situacija loša, stanovništvo nema od čega trošiti, jer ima manje dohotke, a ako je percpecija budućnosti tmurna stavništvo će više štedjeti a time i manje trošiti. Potrošnja je, ponovit ću, ključna, osobito u vrijeme kontrakcije kakva je pred nama jer se na taj način čuvaju radna mjesta i ekonomska vitalnost.

Podizanjem PDV-a koje se predlaže neminovno će porasti cijene, pri čemu je, uz činjenicu da nam perspektiva nije baš najsvjetlija, za očekivati da će stanovništvo manje trošiti. Uz manju potrošnju past će prodaja i k tome ili će pasti proizvodnja ili će doći do gomilanja zaliha i time povećanja troškova za kompanje.

Bilo jedno, bilo drugo, ili oboje, istovremeno će rezultirati zahtjevom za smanjivanjem troškova kompanija i to prije svega ili kroz rezanje plaća ili kroz reduciranje broja uposlenih, a i jedno i drugo će smanjiti agregatni dohodak u ekonomiji, te dodatno smanjiti potrošnju i tako dalje prema dolje.

Jednom rječju, ulazimo u situaciju koja se u makroekonomiji zove Keynesov negativni multiplikator. Dakle podizanje PDV-a u ovoj situaciji je kontraintuitivna, nelogična mjera koja samo pojačava učinke kontrakcije.

Treći prijedlog, oporezivanje dividende, možemo staviti u kontekst izreke “vidjela žaba da se konj potkiva pa i ona digla nogu”.

Naime, oporezivanje dividende prisutno je u razijenim gospodarstvima s dioničarskom tradicijom razvijenim i likvidnim financijskim tržištima, osobito tržištem kapitala.

Ništa od ovoga BiH nema. Dividenda je karakteristika kompanija koje imaju status dioničkih društava i koja se isplaćuje vlasnicima tih kompanija iz ostvarene dobiti. Ove, kao i sve druge kompanije, plaćaju porez na dobit a kroz porez na dividende (pretpostavljam kao dohotka vlasnika) dobit bi se oporezivala i drugi put.

Na taj način se smanjuje rasploživi dohodak vlasnika i time njegov potrošački potencijal. Što smanjenje potrošnje znači za gospodarstvo već je prethodno objašnjeno. S druge strane, porez na dividende će demotivirati kompanije da ulaze ili zadržavaju status dioničkih društva i prelaze u druge oblike organizacije.

MARSHALOV PLAN – OBIČNA UBLEHA

Dioničko društvo, za razliku od drugih tipova gospodarskih društava, ima značajno više obveze osobito kada je u pitanju transparentnost poslovanja te u tom smislu mora periodično objavljivati financijska izvješća kao i druge informacije koje bitno utječu na poslovanje tvrtki, onemogućeno je tzv. insidersko trgovanje odnosno zloupotreba povlaštenih informacija, što ih čini puno atraktivnijim vanjskim investitorima.

Dionice kao vlasničke potvrde u dioničkim društvima su značajno likvidnije u odnosu na druge oblike vlasništva nad kompanijama, značajno utječu na razvoj tržišta kapitala kao alternativnog financijskog tržišta što dioničarski sustav čini zamašnjakom gospodarskog razvoja.

Ergo, porez na dividende će smanjiti broj dioničkih društava, time reducirati transparentnost gospodarskih subjekata, demotivirati dolazak vanjskih investitora, usporiti ili onemogućiti razvoj tržišta kapitala, te konačno dezvuirati gospodarski rast. Toliko o ovih nekoliko prijedloga.

Plan za oporavak BiH pretenciozno nazvan Marshallov plan za BiH, barem prema dostupnom, popis je lijepih želja poslovne zajednice u BiH kojem je nekakvu stručnu legitimaciju i obilježje neovisnosti trebao dati akademski pečat.

Za neuku javnost gotovo pa spasiteljski manifest – za one koji o ekonomiji znaju ponešto – obična ubleha.

Bild.ba



Komentari

Next Post

Stoke City pomogao Biliću da svoju momčad odvede u Premier ligu

Sub srp 18 , 2020
No, serija Brentforda je stala u Stokeu, domaći sastav je pobijedio s 1:0 (0:0) golom Gregoryja iz 38. minute, pa je Brentford ostao na učinku od 81 boda, jednim manje od drugog WBA, a šest manje od vodećeg Leeds Uniteda koji je ovim ishodom osigurao naslov prvaka druge lige za ovu sezonu.