EKONOMSKI ZAPISI U DOBA KORONE Miopija struke

Miopija struke
Miopija struke
EKONOMSKI ZAPISI U DOBA KORONE Miopija struke

Ipak, po meni, jedan od nedvojbenih razloga jest miopija struke. Naime, ondašnje procjene podrazumijevale su donošenje racionalnih odluka

Prije nekih petnaestak godina, odnosno 2006. godine, objavljena su dva odvojena dokumenta, jedan Europske Unije i drugi američkog Congressional Budget Office-a u kojima su predstavljene procjene oko mogućnosti svjetske pandemije koju će prouzročiti respiratorni virus nalik influenci.

Piše: Matej Živković/Bild.ba

Zaključci su upućivali na velike ljudske žrtve, relativno slične onima prouzročenim španjolskom gripom iz 1918. godine i neznatne makroekonomske implikacije.

Podsjećanja radi, španjolska gripa, pojavom neposredno nakon I. Svjetskog rata, imala je relativno veliku smrtnost i to osobito među mlađim ljudima, povratnicima iz rata, slabo uhranjenim i kompromitiranog imunološkog sustava.


Računa se da je po različitim procjenama nastradalo između 50 i 150 milijuna ljudi. Ekonomske posljedice, imajući na umu činjenicu kako je neposredno završen svjetski rat, bile su zanemarive, dapače, uslijedile su galopirajuće dvadesete godine, okončane početkom velike depresije 1929. godine.

MIOPIJA STRUKE

Kako su ova istraživanja iz EU i SAD mogla toliko pogriješiti? Time će se vjerojatno baviti referentni stručnjaci u godinama ili ne daj Bože, desetljećima koja slijede. Ipak, po meni, jedan od nedvojbenih razloga jest miopija struke. Naime, ondašnje procjene podrazumijevale su donošenje racionalnih odluka iz velikog broja društvenih uklona.

Ipak, većina odluka koja se u aktualnoj pandemiji donosi je miopijskog karaktera i u zadnje vrijeme gotovo isljučivo iz javnozdravstvenog, odnosno epidemiološkog uklona, i bez uobzirivanja i šireg društvenog konteksta i duljeg vremenskog razdoblja.

Zašto je tomu tako? Prozaično objašnjenje kaže kako je puno oportunije i javnosti prihvatljivije reagirati na medijske slike napaćenih ljudi u bolnicama, kako onih koji neposredno pate, tako i onih koji o njima skrbe, nego li na tisuće, a vjerojatno i desetine tisuća upropaštenih sudbina i ljudskih života tijekom godina koje slijede.

Uostalom, krivulju tih sudbina ćemo svakako ‘razvući’. Ne vidi se u medijima tisuće zlostavljanih članova obitelji, izgubljenih djetinjstava, rasturenih brakova i prijateljstava. O tome epidemiomolozi (ovdje mislim paradigmatski, dakle na sve one koji se pandemijom bave isključivo iz uklona javno zdravstvene i medicinske struke) ne govore.

No o tome im doista nije niti zadaća govoriti, ali agresijom glasnošću i isključivošću, pa odnedavno i uvredama, ni drugima ne daju govoriti.

Nedvojbeno je praksa pokazala kako uvođenje lockdowna donosi rezultate i kako će se zaraza usporiti, no nitko ne govori o posljedicama, iz razloga što će efekti biti vidljivi i kratkoročni, a posljedice višestruko bolnije, ali dugoročne.

U đikićima, kolarićima, čerkezima… imat ćemo heroje dana i zadovoljit svoju potrebu u tom smislu. One višestruko brojnije tužne, nesretne i tragične sudbine kao rezultat lockdowna, razvući će se u godinama ili desetljećima koja slijede i biti predmetom sporadičnih novinskih reportaža.

O ovakvom konceptu višegodišnjih posljedica miopijskih odluka piše Angus Deaton, ekonomist i nobelovac u svojoj knjizi ‘Deaths of Despair’, potvrđujući kako ekonomija za razliku od drugih nije znanost prvog koraka, nego razmatra i posljedice posljedica.

U ovom trenutku kamere su fokusirane na starce koji se u bolnicama bore za dah. Do zlostavljanih žena, djece, pa i muževa kamere ne dopiru, do nezaposlenih koji se smrzavaju u zimsko doba kamere ne dopiru, do onih koji se u očaju osamljenosti odaju drogama i alkoholu kamere ne dopiru…

Kako smo došli dotle da u pandemiji koja je opće društvena kriza sa brojnim apsektima govore i odlučuju samo epidemiolozi? Odgovor je vrlo jednoznačan, oni su najglasniji, a prizori koji im daju za pravo najpotresniji, trenutni i najvidljiviji. Ekonomisti su brzo položili oružje, sociolozi i psiholozi isto.

O gospodarskim posljedicama se gotovo više i ne govori. Uostalom, država će novčano pomoći davanjem plaća, pokrićem nekih od troškova…

VRAGU JE SUJETA OMILJENI GRIJEH

No, nisu plaće jedini gospodarski element, tu su i konkurentske sposobnosti koje se apstinencijom od posla gube, tu je i krivulja učenja koja pada ili barem ne raste u uvjetima neobavljanja posla, tu je, konačno, i činjenica da novac koji se daje nije mana s neba nego zaduženje koje će svojim životnim standardom platiti buduće generacije.

Kažu da je vragu sujeta omiljeni grijeh. Tako nam ‘stručnjaci’ u želji za kontrolom i potrebi da budu u pravu dolaze ponovno i po djecu. Naime u BiH je u velikom broju sredina nastava već obustavljena, dok u RH jačaju pritisci ka obustavi nastave. Naime, iako sama djeca ne ispoljavaju simptome COVID-a, navodno bolest mogu prenijeti drugima (iako za ovo ne postoje jednoznačni dokazi, naprotiv), te ih stoga treba zatvoriti…

O tome koliko obrazovni sustav i interakcija znače za formiranje socijalne dimenzije, emocionalne inteligencije i zrelosti, razvoja komunikacijskih vještina, trebaju govoriti stručnjaci iz tog područja (ako im se dadne prigoda).

Iz mog uklona samo jedna vinjeta iz neposrednog okruženja. Već je značajan broj osoba koje osobno poznajem ili za koje sam čuo, koje su u visokom životnom dobu i sa brojnim komordibitetima, a koje su COVID pozitivni.

Gotvo svi oni su s blagim simptomima i brzo se oporavljaju, dok moja školska djeca doma na rubu suza rješavaju on line školske obveze.

I za kraj jedna analogija. Vrlo se često u medijima aktualizira tema brojnih i teških prometnih nesreća, sa smrtnim ishodom i to nerijetko djece na putu ka ili iz škole. Sadašnje iskustvo nas uči kako je ovaj problem moguće reducirati pa čak i riješiti zaključavanjem ljudi u kuće i on line nastavom za djecu.

Što bi rekla izreka – majmunu sa čekićem svaki problem izgleda kao čavao.

Bild.ba

Previous articleBorba za Bokševicu: Sve ono što ste oduvijek htjeli znati!
Next articlePrelec o Bosni i Hercegovini kao trodržavnoj zajednici