Jedan od najvećih problema bh. Hrvata: Političari koji se bave nogometom umjesto poslom za koji su plaćeni

Dok se Hrvati u BiH i politički i fizički bore s nestankom, hrvatski političari bave se nogometom

Piše: Ivan Crnjac/Bild.ba

Hrvati u Bosni i Hercegovini već četvrt stoljeća se nalaze na povijesnoj prekretnici.

Između toga su da im netko nameće političke predstavnike i ukida politički subjektivitet i položaja u kojem se nalaze trenutno linija je jako tanka.

Hrvatima se od 2006. otkidaju politička prava. Javno je o povratku na stanje prije Washingtonskog sporazuma jedini tada govorio Milan Šutalo, prvo pero Herceg Bosne, kako kolege za njega vole reći na neformalnim druženjima, te jedan od vodećih novinara u bh. Hrvata ikada.

Godine 2006. događa se prvo nametanje Željka Komšića. Tada je već bošnjačka politika pokazala stvarne namjere. Hrvatima će prvo uzeti poziciju u Predsjedništvu, strancima će to biti ok, ta, mislili su tada, nije strancima važno tko koga bira, neće oni detaljizirati oko konstitutivnosti i legitimnog predstavljanja, Komšić je Hrvat – forma zadovoljena – svi zadovoljni. Slično nešto kao u iračkom parlamentu u kojem se smjenjuju suniti i šiiti – nitko, mislili su u bošnjačkoj politici, o tomu neće voditi računa.


Kad, vraga! Završava era Ive Sanadera i HDZ-a, završava druga faza detuđmanizacije i na vlast dolazi Zoran Milanović, a hrvatsko pitanje se polagano budi i na diplomatskoj razini. Dogodio se nesretni slučaj stradanja sarajevskog navijača u Širokom Brijegu nakon što su Horde zla pokušale srušiti Široki, na televiziji se već čuje Nino Raspudić, a jedna lobistička skupina bh. Hrvata već polagano brifira hrvatske političke dužnosnike – od Ive Josipovića i Zorana Milanovića preko Vesne Pusić.

Tada i Vesna Pusić u emisiji kod Siniše Kovačića na HRT-u govori o trećem entitetu kao jednom od mogućih rješenja. Plod je to lobiranja te neformalne skupine bh. Hrvata.

Prolaze godine, Milanović gubi vlast i istu preuzima HDZ. Hrvatsko pitanje u BiH već se internacionaliziralo, u bošnjačkim redovima je panika jer polako postaju svjesni da od iračkog modela u BiH neće biti ništa. Na izborima 2014. Komšić ni teorijski ni matematički ne može opet u Predsjedništvo, Bošnjaci su se zabavili međusobno, a HDZ među Hrvatima mete i preuzima cijelu vertikalu vlasti, dijelom zahvaljujući i hrvatskim kvislinzima iz Platforme koji su se p(r)okazali kao jako nesposobni kadrovi.

Upravo u mandatu od 2014. do 2018. kada se trebalo uraditi najviše, nije se uradilo gotovo ništa što je imalo efekt na izmjene Izbornoga zakona. Radilo se jest, ali se nije, dakle, uradilo ništa što bi polučilo značajan efekt. Hrvatski eurozastupnici su radili, Vlada je davala potporu, ali se do izmjena Izbornoga zakona nije došlo.

Prijelomni trenutak između hrvatsko-bošnjačkih odnosa i pokazatelj da se ti odnosi više nikada neće moći iskreno i istinski popraviti jest 29. studeni 2017. i presuda šestorici Hrvata iz BiH. Reakcije bošnjačke javnosti na tu presudu pokazatelj su velike razlike u odnosima između dva konstitutivna naroda i rascjepa među njima koji je nemoguće popuniti.

Dolazi i 2018. godina, Bošnjaci ponovno Hrvatima nameću Željka Komšića – po treći put, a on u izbornoj noći Hrvatima obećava zatvaranje ureda u Mostaru kojega je do tada koristio Dragan Čović – hrvatski član Predsjedništva BiH. Lokalni parlamenti s većinski hrvatskim stanovništvom ubrzo reagiraju i Komšića proglašavaju nepoželjnim u tim općinama, a BiH tako ulazi u povijesne anale kao jedina država u kojoj je predsjednik praktički nepoželjan i ne smije doći na gotovo 70 posto teritorija države. Izuzev, dakle, Republike Srpske, Komšić je nepoželjan u više od 20 hrvatskih općina, a poželjan je jedino u većinski bošnjačkim područjima.

Prolaze godine i dolazimo u 2021. godinu koja je trebala rezultirati konačnim dogovorom oko Izbornoga zakona. Dogovor nije donesen, ušlo se i u 2022. godinu, a za sada sve vodi prema tomu da će izbora biti po istim pravilima ili da ih neće biti uopće.

Za to vrijeme, dok se Hrvati u BiH i politički i fizički bore s nestankom, hrvatski političari bave se nogometom!

Ministar gospodarstva Županije Zapadnohercegovačke Dario Sesar, mlad i potentan hrvatski kadar, sav svoj trud ulaže u HŠK Posušje. Nema gostovanja po televizijama, nema javnih nastupa, nema iznošenja političkih stavova po društvenim mrežama, ne šalju se priopćenja, ne govori se čak ni o ekonomskoj dimenziji hrvatskoga majoriziranja iako je čovjek ministar gospodarstva. Sve to je sporedno, primaran je nogomet i nogometni klub, a po svjedočenju kolega Sesarovih iz vlade – on dođe na sjednicu kad stigne.

Da se razumijemo, Sesarova politička i sportska funkcija nisu nespojive. Može se i jedno i drugo, ali je u ovom slučaju problem što se Sesar politikom gotovo nikako ne bavi.

Drugi nogometaš među hrvatskim političarima je Dario Knezović, jedan od vodećih širokobrijeških HDZ-ovaca i federalni zastupnik koji će u ponedjeljak s NK Široki Brijeg putovati na pripreme u Tursku, a ranije prošle godine je pratio nogometnu reprezentaciju BiH po utakmicama.

Možda mi griješimo i možda će Knezović u Turskoj pokušati lobirati kod Erdogana da stisne Bakira za Izborni zakon. Ipak, vjerojatnije je nadogradnja one poznate uzrečice iz Hrvatske kako Hrvati imaju četiri milijuna nogometnih izbornika: Bh. Hrvati imaju ljude plaćene za političku borbu, ali oni se više vole baviti nogometom.

SOURCEBild.ba
Previous articleMikulić se sastao sa Schmidtom, istaknuo je da su izbori u BiH neprovodivi i neustavni bez provedbe odluke Ljubić
Next articleČini se da je Elektroprivreda u problemčiću: Ovoj stranoj firmi moraju platiti preko 30 milijuna maraka
Pretplati se
Notify of
guest
1 Comment
Novije
Starije Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Zizou

Ima i Toni Kraljević Izviđač Ljubuški rukomet min.financija zzh