Lipanjske zore: Strateški pogled i važnost vojne akcije

Lipanjske zore: Strateški pogled i važnost vojne akcije

Samu operaciju Lipanjske zore možemo i moramo gledati isključivo kao onemogućavanje stiskanja kliješta JNA i lomljenja prostora u trokutu Dubrovnik – Split – Mostar.

Situacija sa zaustavljanjem tenkova u Pologu, početkom svibnja 1991., pokazala je kako je položaj Mostara kao središnje operativno-logističke u napadu Jugoslavenske narodne armije (JNA) na Dubrovnik i jug Hrvatske dobro uzdrman.

Piše: Hrvoje Mandić, Bild.ba

Slijedom toga, vojni vrh JNA je poslao u rujnu 1991. dijelove Podgoričkog i Užičkog korpus, a sve u cilju kako bi zaštitio infrastrukturu JNA (Sjeverni i Južni logor, vojnu gimnaziju, zračnu luku i industrijsko postrojenje Sokol.

JNA u rujnu zauzima Krivodol, Čule, Slipčiće, Vardu, Hum i Orlovac, a sve kako bi napravili mostobran prema Sokolu i zračnoj luci. Usporedno s tim, postrojbe JNA utvrđuju se u vojarni Sjeverni logor te na Fortici.

Naoružano hrvatsko stanovništvo, sastavljeno uglavnom od dobrovoljačkih postrojbi iz Širokog Brijega, Mostara i Čitluka odgovaraju na način da već ranije zauzimaju kote Galac, Mikuljača (srpanj 1991.), kote Planinica i Bile u rujnu 1991. i kote Smrduša te Dobro Selo u općini Čitluk u listopadu 1991.

Nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske u siječnju 1992., postalo je više nego očito da Hrvatska ukoliko želi zaštititi Dubrovnik može to učiniti jedino i isključivo ulaskom vojnih snaga na teritorij Bosne i Hercegovine. Kako je političko stanje u Bosni i Hercegovini došlo do točke ključanja hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, u prvih nekoliko mjeseci 1992., intenzivno je zagovarao vojno savezništvo između Muslimana i Hrvata što bi legaliziralo boravak regularnih snaga Hrvatske vojske po strateškoj dubini jednako u dolini Neretve, Livanjskom polju i Bosanskoj Posavini.

Kao što je poznato tadašnji muslimanski politički vrh, na čelu s Alijom Izetbegovićem, nije prihvatio Tuđmanov koncept muslimansko-hrvatskog vojnog savezništva.

Izetbegović je taj koncept odbio jer je ustrajavao na konceptu federalizacije Jugoslavije.

Kako je JNA napadala Republiku Hrvatsku koristeći teritorij BiH, Hrvatska je u travnju 1992., sukladno odredbama međunarodnog prava, ušla s manjim dijelovima svojih postrojbi na teritorij Bosne i Hercegovine u području doline Neretve, Livanjskog polja i nedugo zatim u Bosansku Posavinu.

Dan danas predsjednika Tuđmana kritiziraju različite paraobavještajne i obavještajne strukture da je izdao Bosansku Posavinu!

OVDJE pronađi još dobrih tekstova autora Mandića

Činjenice ukazuju da je Bosansku Posavinu izdao onaj tko nije prihvatio muslimansko-hrvatski vojni savez, jer je taj imao ustavnu obvezu obraniti Bosnu i Hercegovinu, dok je predsjednik Franjo Tuđman imao ustavnu obvezu obraniti Republiku Hrvatsku.

Ulaskom 30 km u dubinu teritorija BiH, Hrvatska vojska zajedno sa Hrvatskim vijećem obrane (HVO) u proljeće 1992. ulazi u dvije ključne bitke, u Livanjskom polju i dolini Neretve, čime onemogućava spajanje dijelova Podgoričkog i Užičkog korpusa sa dijelovima kninskog i banjalučkog korpusa.

Prostoru, između Splita i Dubrovnika, uključujući i stratešku dubinu sve do Kupreških vrata, Makljana i Ivan Sedla prijetila je opasnost slamanja takozvanih kliješta do čega bi došlo spajanjem spomenutih korpusa JNA.

Samu operaciju Lipanjske zore možemo i moramo gledati isključivo kao onemogućavanje stiskanja kliješta JNA i lomljenja prostora u trokutu Dubrovnik – Split – Mostar. U operaciji Lipanjske zore JNA je protjerana dalje od Mostara, Čapljine i Stoca čime su stvoreni svi potrebni preduvjeti za deblokadu Dubrovnika. Slamanjem kliješta osujećen je plan JNA o ostanku Bosne i Hercegovine u krnjoj Jugoslaviji bez čega ne bi bilo današnje daytonske BiH, a i većine nas koji smo ovdje.

Isto tako, operacija Lipanjske zore, jedna je od nekoliko operacija zahvaljujući kojoj je očuvan jug RH od Dubrovnika do Maslenice bez čega bi RH 1990-ih godina i vjerojatno danas teritorijalno drugačije izgledala. Uz rečeno, važno je podsjetiti da bi bez vojnih operacija u Livanjskom polju i dolini Neretve 1992. zamišljena crta Virovitica – Karlovac – Karlobag bila više realnost, a manje san kao što je to uostalom danas.

Bild.ba