Mogu li Srbi otcijepiti Republiku Srpsku?

Mogu li Srbi otcijepiti Republiku Srpsku?

Kao u ružnom snu, Bosna i Hercegovina najmanje jednom godišnje prolazi kroz medijski teror otcjepljenja Republike Srpske i strašne odmazde koja slijedi iz Sarajeva.

MOGU LI SRBI OTCIJEPITI REPUBLIKU SRPSKU?
MOŽE LI KOMŠIĆ POVESTI HRVATE U BLITZKRIEG PROTIV REPUBLIKE SRPSKE?
MOGU LI BOŠNJACI POBIJEDITI REPUBLIKU SRPSKU BEZ SAVEZNIKA?

Piše: Tvrtko Milović

Kao i zadnjih 15 godina, glavne uloge u ovoj lošoj drami predvode Milorad Dodik i Željko Komšić, sa istaknutom sporednom ulogom Denisa Zvizdića.
Svake godine priča je sve manje drama, a sve više komedija.

Poseban element komičnosti ove godine dao je Komšić izjavom kako bi se takvo otcjepljenje završilo za dva dana.

Dakle, Dodik je najavio odcjepljenje Republike Srpske pozivajući se na univerzalno pravo samoopredjeljenja.

Pravne prepreke ovakvom činu su realne, i u praktičnom smislu onemogućuju samostalnost Republike Srpske. Jedini način da se Republika Srpska osamostali jeste da ima garanciju susjedne Srbije, Crne Gore ili Hrvatske za takav čin.

Hrvatska bi to učinila nakon odobrenja EU, za što mogu proći desetljeća. Crna Gora bi takvim činom ugrozila svoj europski put i time vjerojatno ojačala Milogorce ugrožavajući vlastiti mir.

Srbija bi Republiku Srpsku priznala u nekakvom ludom snu u kojem Aleksandar Vučić nije američki čovjek a Srbija nema nikakvih drugih problema u životu.

No, za potrebe analize bošnjačkih prijetnji osamostaljenju, pretpostavimo da se Republika Srpska jedno poslijepodne zaista osamostali. Dakle, na sjednici NSRS-a izglasa se Referendum o osamostaljenju, provede i na osnovu referenduma proglasi neovisnost.

Željko Komšić kaže da bi „ta priča trajala dva dana“.

Razmislimo što bi se dogodilo, i koliko bi to trajalo.

Republiku Srpsku međunarodna zajednica ne priznaje i takav čin osudi. Izreknu se različite prijetnje i najave različite sankcije. No, da bi se takva Republika Srpska zaista urušila potrebno je djelovati proaktivno. Dakle, takvu bi neovisnost trebalo ugušiti silom.

BiH, najmanja vojna sila

Ima li BiH silu da zaštiti vlastiti teritorijalni integritet?! Oružane snage BiH su prema relevantnim istraživanjima najslabija vojska u Europi.

Takvi nikakvi, OS BIH su podijeljeni u tri roda, od čega je onaj srpski smješten u Republici Srpskoj. Njihov zapovjednik je član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.

U slučaju proglašenja samostalnosti Republike Srpske srpska komponenta OS BIH može samo postati Vojska Republike Srpske. Ili se ugasiti.

Hrvatska komponenta OS BIH bi opstruirala sukob na sebi svojstven način. Debeli i malobrojni hrvatski vojnici bi prije dali otkaz nego krenuli u nekakav juriš pod vodstvom Željka Komšića.

Za ostvarenje Komšićeve prijetnje o „dva dana“ morali bi se pokrenuti bošnjački vojnici.

Pretpostavimo da oni žele taj rat, i da se preskoče sve pravne prepreke oko raspada zapovjednog lanca koji slijedi povlačenjem Republike Srpske iz institucija.

Pokretanje i raspoređivanje oko 10.000 (recimo da ih je toliko) vojnika Bošnjaka na granice Republike Srpske bi bio dug, skup i mukotrpan proces. Još ako ne rade kamioni i nema goriva…

Dovođenje 10.000 bošnjačkih vojnika u vojno funkcionalno stanje i ofanzivnu formaciju vjerojatno bi trajalo godinama s vrlo upitnim rezultatima.

Pokretanje nekakvog napada iz Federacije na Republiku Srpsku, čak i ako se u Republici Srpskoj nitko ne bi pripremao na obranu je čista iluzija.

Realnija je mobilizacija u Republici Srpskoj i čekanje napada. Što bi onda povuklo i mobilizaciju kod Bošnjaka. Sve to naravno košta. I traje.

U glavama onih koji prijete nekakvom oružanom akcijom, vjerojatno ne postoji nikakvo znanje o potrebnim predradnjama da se vojska uopće pokrene. Prvo treba znati gdje vojska ide i koji joj je cilj. Puko slanje 10.000 vojnika u Banja Luku vjerojatno bi se moralo provesti pješke. Tko bi vojsku hranio? Tko bi i s kojim resursima vodio logistiku? I sve to s kojim ciljem?

Čak i kad bi 10.000 bošnjačkih vojnika čudesno osvojilo Banja Luku, morali bi doslovno držati grad od 150.000 ljudi u okupaciji. A gdje drugi gradovi… a gdje civili kojima se takva okupacija ne sviđa…

Čak i u takvom scenariju, Dodik bi se sa vladom samo povukao u drugi grad.
Dakle, za okupaciju Republike Srpske trebalo bi osvojiti njene najvitalnije dijelove i držati stanovništvo u statusu okupacije. Stanovništvo bi dakako bilo neprijateljski raspoloženo.

Može li bošnjački narod financirati takvu vojsku u takvom pothvatu!? Je li dovoljno 10.000 vojnika ili bi se morali mobilizirati Bakirovi patriote?! Kada bi osvojili gradove bi li ti patriote bili prisiljeni protjerati stanovništvo kako bi efektivno upravljali teritorijem ili bi ih pak pokušavali pridobiti svojim pričama o multietničkoj BiH!?

Ono na što Bošnjaci računaju kada prijete obračunom samostalnoj Republici Srpskoj jeste međunarodna vojna pomoć. Kada Komšić priča o „dva dana“ on misli da će već sutra dan Biden bombardirati Republiku Srpsku a preventivno i Srbiju.

Ništa od navedenog se ne bi dogodilo. Pogotovo ne u situaciji gdje Srbi nikog ne napadaju.

Banalno

U vjerojatnom scenariju, proglašenje neovisnosti Republike Srpske bi izgledalo prilično banalno. Prvi dan bi se na međuentitetske prijelaze postavili privremeni punktovi sa policijom i zastavama. Promet bi se odvijao usporeno uz pregled osobnih dokumenata.

Građani Republike Srpske bi u susjedne zemlje i dalje izlazili s dokumentima BiH, a njihovo bi važenje ovisilo o ponašanju Republike Srpske prema državnim institucijama. Dokumente Republike Srpske ne bi nitko priznavao do priznanja same države.

Bošnjaci bi vjerojatno organizirali prosvjede u Sarajevu ispred OHR-a, američkog veleposlanstva i možda zgrade EU. Tražili bi brzu i efikasnu vojnu intervenciju, mahali parolama i pjevali tužne pjesme protiv rata.

Vojnih saveznika nemaju, a od islamskih zemalja bi mogli računati na deklarativnu pomoć i nešto novca. Ako se rat ne bi pokrenuo odmah i završio „u dva dana“ pomoć bi opadala rapidno. Ono što bi bilo pomoći moralo bi dolaziti uz zeleno svjetlo Hrvatske. Ali tad bi Hrvatska za Hrvate u BiH tražila mnogo više od bezveznog Izbornog zakona.

Narednih dana se ništa ne bi dogodilo jer među Bošnjacima nitko ne bi htio preuzeti odgovornost organiziranja neke akcije. Ako bi se netko i pokrenuo to bi bilo paradno postrojavanje patriota „spremnih da za 24 sata osvoje Pale i Lukavicu“.

Nakon postrojavanja bi svi otišli kući na ručak jer su ogladnili.

Ako bi se i počeli naoružavati to bi podrazumijevalo krah policijskih ovlasti. Osim ako bi se policija stavila pod komandu tako pokrenutih paravojnih snaga.

Dok bi se takve heterogene snage uopće pripremile na nekakav trk do Pala, civilna država bi krahirala. Porezni sistem bi kolabirao a civilna vlast bi bila prisiljena prepustiti upravljanje najglasnijem organizatoru „oslobođenja BiH“.

Organizator patriota bi tako prije preuzeo civilnu vlast u bošnjačkim kantonima prije nego bi pokrenuo bilo kakvu akciju protiv Republike Srpske. A onda bi takva akcija postala prijetnja njegovoj civilnoj vlasti. Što znači da je vjerojatno nikad ne bi ni pokrenuo.

Hrvatski kantoni bi se najvjerojatnije ujedinili u otporu prema Sarajevu i tako de facto postali neovisni jer Sarajevo više ne bi imalo mehanizme očuvanja FBiH.

Ukoliko bi Republika Srpska našla bilo kakav međunarodni izlaz iz izolacije, bile bi joj sasvim dovoljne policijske snage da sačuvaju neovisnost. Bilo kakva vojna intervencija Sarajeva protiv Republike Srpske iziskuje velike financijske, ljudske, logističke i političke napore.

Čak i u uvjetima da je bošnjačko društvo bogato, mnogobrojno, organizirano i složno, i da su Srbi (i Hrvati) potpuno pasivni, teško je zamisliti da bi mogli organizirati neku akciju protiv Republike Srpske u prve dvije godine nakon osamostaljenja.

Denis umjesto Denisa

Ono u što se Bošnjaci najviše uzdaju prilikom svojih deluzija o nemogućnosti osamostaljenja Republike Srpske jeste famozna međunarodna zajednica. Oni je danas zamišljaju kao da se nije pomakla s mjesta od 1995. a da mlažnjaci još stoje upaljeni – spremni za bombardiranje.

Ovo najbolje ilustrira Denis Zvizdić koji se polako pretvara u Denisa Bećirovića, vječnog komentatora velikih prijetnji za BiH iz duboke tame nevažnosti.

Zvizdić nabraja pet Dodikovih krivih navoda, u kojima secira koji narod ima pravo na samoopredjeljenje a koji nema. Tako Zvizdić odobrava narodima Afrike i Azije pravo na samoopredjeljenje ali ga negira u Europi. Posebno Srbima.

Jer otkud Srbima pravo na samoopredjeljenje… Svašta brka Zvizdić. Očigledno ne znajući što samoopredjeljenje jeste, on navodi da Republika Srpska „ne može biti država jer to ne da BiH“.

Prema ovom visokoumnom obrazloženju ni jedna država na svijetu ne bi postojala jer svako samoopredjeljenje se sukobilo s protivljenjem neke države. Ali Zvizdić najsmješniji biva kada Republici Srpskoj prijeti „sudbinama Abhazije i Južne Osetije“.

Za njega su oni primjeri neuspjelih osamostaljenja.

Kada bi nešto znao, onda bi vjerojatno šutio. Jer i Abhazija i Južna Osetija su se uspješno odvojile od Gruzije. Dakle Gruzija danas nema nikakav suverenitet nad ovim državicama.

Istina, one nisu međunarodno priznate, ali očito je da im je to manji problem.
Abhazija i Južna Osetija dobar su primjer za nešto drugo – one su rezultat privrženosti Tbilisija zapadnoj međunarodnoj zajednici i slijepoj vjeri da će im Zapad pomoći protiv Rusije.

Kada su se Abhazi i Oseti odcijepili Gruzija je ne samo da ih nije mogla zadržati nego su se ruski tenkovi našli pred vratima Tbilisija pa je i Gruziji bio ugrožen opstanak.

U BiH se to ne može dogoditi, ali isto tako Sarajevo nema vojsku koja bi pobijedila bilo koga. U BiH su nedovoljni bilo kakvi kapaciteti za sukob, što automatski demotivira i međunarodnu zajednicu da se aktivira više od nekog priopćenja za javnost.

Republici Srpskoj za neovisnost nedostaju jaki unutarnji resursi ili snažna međunarodna podrška. Sada nemaju ni jedno ni drugo.

Priča o međunarodnom pravu, suverenosti BiH, vojnoj prijetnji su ustvari isprazni argumenti.

Svatko tko je u stanju proglasiti, vojno i ekonomski osigurati vlastitu neovisnost može je ostvariti koliko god to bilo suprotno međunarodnim pravima ili voljama država od kojih se odvajaju.

Za one koji ne znaju, međunarodni odnosi su utemeljeni na sili a ne pravu.

Jedini razlog što Republika Srpska neće biti država (tako skoro) jeste njena unutarnja nemogućnost za to, a ne zato što Sarajevo može učiniti bilo što protiv toga.

Bild.ba