Nastavak sna iz Rusije 2018. ili zašto će Hrvatska postati prvak svijeta

Brazil ima 4 puta više registriranih nogometaša nego što Hrvatska ima stanovnika. Uključujući i one koje je opjevala, nekima toliko mrska, "Lijepa li si"

Piše: Ivan Crnjac

Nishimurin nepostojeći penal kojeg je dosudio Fredu i tako preokreno tijek utakmice Hrvatske protiv Brazila u kojem su Hrvati neočekivano poveli Marcelovim autogolom protiv domaćina Mundijala je još izazivao zgražanje i bijes ali je osjećaj smrada rastopljene plastike u ustima smanjen jer su se Hrvati pošteno istresli na – Kamerunu.

Jedna od najvećih pobjeda hrvatske reprezentacije, rezultatski barem. Sudac Pedro Proenca nije napravio nikakvu grešku. Kamerunac Song je pomogao kada je krvavim udarcem laktom lupio Mandžukića u leđa. Već smo vodili 1:0, zabio je ranije Olić zbog kojeg su, kaže jedna urbana legenda, izmišljene one reklame pored terena jer bi taj trčao i po tribinama. Songov crveni u 40. pomogao je Perišiću koji je na 2-0 povisio odmah u 48., trećeg je dodao Mandžukić – kao i četvrtog – prvo u 61. pa 12 minuta kasnije. Ekspresna izvedba Nikinih asova.

Besprijekorna pobjeda i besprijekorno slavlje. Napio sam se na toj utakmici kao rijetko kada u životu. U kupatilu sam pet minuta stajao ispred ogledala, prao zube, ponavljajući: “To, to, to, to, jesmo ih ubili”. Mlađa braća su mi pričala sutradan kako sam retardiran bio. Popio sam dvostruko više teretnih Ožujskih nego što je Hrvatska dala golova, a pilo se i preko dana. Malo crnog vina, viskija… Uglavnom, mamurluk je bio gadan, ali vrijedilo je.

Treća utakmica je bila Meksiko. I nije bilo prilike za dalje. Marquez, Guardado i Hernandez su nam utrpali 3 gola, Hrvatska je bila bezidejna, a uspio je smanjiti tek Ivan Perišić koji je tada definitivno pokazao u kakvu će igračinu izrasti. Ostali su Vatreni na 3 boda, a Nishimuri i ovim putem, govorim ovo, vjerujem, u ime mnogih hrvatskih navijača, jebem(o) majku. San o prolasku Hrvatske dalje od faze skupina trajao je, bar za mene, još od Beča i Eura 2008. kada su Turci bili mentalno snažniji, a Ivan Klasnić pojam napadača. Modrić je tada tek stasao u ono što je postao – prvo asistencijom Ramosu iz kornera u već izgubljenom finalu protiv gradskog rivala u Ligi prvaka, a potom – puno, puno puta još… Svi što drže do sebe i prate nogomet i hrvatsku reprezentaciju znaju što se tada dogodilo… Tada je počeo moj osobni san o tomu da hrvatska prođe skupinu jer sam do dan – danas ostao u uvjerenju da bi, da nije bilo (ne)sretne Turske, Hrvatska to Euro osvojila. Nema veze.


Vratio se san kratko zbog Kameruna 2014. i Songa koji me obmanuo. Nisam shvatio da je 4:0 bilo zbog njegovog krvavog lakta i crvenog kartona, a ne zbog (samo) odlične hrvatske igre. Probudili su me Meksikanci kasnije. Prošla je i 2014. i došla je ta famozna Rusija, a u međuvremenu smo, opet, 2016. mislili kako od nove medalje zadugo ništa… Svaki Hrvat, doslovno, koji makar načelno voli Hrvatsku, nakon te Rusije, čarobne poput svega onoga što nam je kroz kulturu i povijest dala, ne bi više nikada od hrvatske reprezentacije ništa ni smio ni trebao očekivati. Kao što majci trebaš biti zahvalan jer te uopće rodila, tako bi i reprezentaciji trebao biti zahvalan za tu Rusiju. Svaki pošten Hrvat, da ne kažem pravi, trebao bi, nogometno, biti zadovoljan tom čarolijom u Rusiji narednih 50 godina. Zapravo, hrvatska je vlada trebala staviti 50 godina zabranu nastupanja na natjecanjima dok generacije i generacije koje tek trebaju stasati shvate koliko je velika bila ta ruska 2018. Kao što bi Grude trebale zabraniti pisanje pjesama narednih 200 godina jer se nakon A. B. Šimića, prosto, ne može roditi veći. Dobro je da nisu zabranili. Hrvati, ne Grude. Jer, eto Katra. Ili Katara. Kako tko voli.

I onda, poput nekog božjeg blagoslova, kao da se vratila karma i za tu istu 2008. i Beč, za Meksikovih ušljivih 1:0 na onom Mundijalu 2002., za još ušljivijih 2:2 s Australijom, za ispadanje s nekih drugih prvenstava i neprolazak na ono 2010. I za Mikija Rapajića protiv Italije koji je, ispada, džaba zabio onakvu majstoriju, i za Nishimurin penal i sve. Katar. Katar. Katar. Katar. Katar. U Katru ili Kataru, kako vam draže, nitko od Hrvatske nije trebao očekivati ništa. Sve više od prolaska skupine čisti je bonus na sve one trenutke koji su nam pružili, na sve one ostvarene snove dječaka koji loptu obožavaju više od majke. Blagoslov – čisti blagoslov. Bonus. Malo sreće i nade da je moguće u nečemu biti dobar. Upravo to je pružio Katar i ponovno plasiranje u polufinale.

Brazil ima 4 puta više registriranih nogometaša nego što Hrvatska ima stanovnika. Uključujući i one koje je opjevala, nekima toliko mrska, “Lijepa li si”. I ako nam sutra Argentina zabije 7 golova, kako je onomad Brazilu zabila Njemačka i pokazala gdje im je mjesto, nema veze. Da parafraziramo Muju: Polufinale je polufinale, a dva polufinala su dva polufinala! Hrvatska je u nogometu već dostigla visine o kojima su se tek rijetki uopće usudili maštati.

Možda ću se zeznut, al’ bit ću slobodan procijeniti da će Hrvatska izbaciti Argentinu, a Francuska Maroko. U finalu, u nedjelju, točno 4 i pol godine i 3 dana nakon finala u Rusiji, Hrvatska će se osvetiti i Francuzima. I za 1998. i za 2018. I za sve one rukometne poraze koji su nekima, kao što sam i sam, također znali padati teško. Osveta je jelo koje se servira hladno. Onako hladno kao što je bilo pucanje penala Mislava Oršića protiv Brazila neki dan.

VIAIvan Crnjac
SOURCEBild.ba
Previous articlePogledajte što su izbornik Dalić i Ivan Perišić poručili prije povijesnog susreta s Argentinom
Next articleKralj iz BiH probao prošvercati gotovo 1600 šteka kosovskih cigareta, ulovila ga Granična policija
Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments