Razgradnja kukićevizama

kukić

Nedavno se u jednoj dijaloškoj emisiji na FTV-u govorilo o ustavnim reformama u BiH u kojoj su, pored ostalih, gostovali i profesor Ilija Musa sa Sveučilišta u Mostaru i notorni Slavo Kukić.

Kroz samu emisiju po ustaljenoj praksi FTV-a primjetni su bili diletantski pokušaji voditelja u prekrivanju unitarističkog narativa same emisije.

Piše: Toni Sandro Martić, Bild.ba

U svojoj opservaciji profesor Musa iznio je mišljenje kako BiH treba biti uređena na temeljima jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda tako da se onemogući dominacija jednih nad drugima uz implementaciju presuda Europskog suda za ljudska prava za osiguranje aktivnog i pasivnog biračkog prava svakog građanina BiH.

Međutim, Kukić je nakon toga izrekao skandaloznu konstataciju rekavši kako kao polazište treba uzeti to da je „čovjek prije svega ljudsko biće-građanin, a onda je tek pripadnik različitih kolektiviteta pa i nacionalnih“.


Što se ovim zapravo želi poručiti? Poruka je i više nego jasna, a to je da Hrvat u BiH svoju čovječnost, ljudsko dostojanstvo i konzumiranje ljudskih prava može priskrbiti isključivo kao građanin BiH, dok mu s druge strane, tj. kao Hrvatu, slijedi dehumanizacija i poricanje njegove ljudskosti čime se opravdava negiranje njegovih političkih prava kao isto tako pojedinca – pripadnika kolektiviteta koji ima politički pa i ustavni subjektivitet.

Kako ovaj tekst ne bi bio proglašen nekakvim spinom i kako bi ispunio svrhu dekonstruiranja perfidnih Kukićevih floskula, možemo se složiti u tome da svaki čovjek konzumira ljudska prava kao pojedinac, međutim, kako gledati na to kada su ugrožena kolektivna prava kolektiviteta kojem taj pojedinac pripada?

Tada su po logici stvari ugrožena i prava mnogih pojedinaca, takozvanih građana BiH, ali oni tada, po Kukiću, ne ostvaruju pravo dići glas protiv vlastite ugroženosti jer kao takvi, dakle kao Hrvati, ne mogu biti ljudsko biće, a samim tim niti konzumenti svojih političkih prava.

On zapravo daje primat u ostvarivanju prava jednom ustavnom kolektivitetu (građani) nad drugim ustavnim kolektivitetima (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) koji u ustavu imaju jednak tretman.

Kukić ovim manipulativnim tezama isto tako pokušava pomiješati i stopiti ona osnovna ljudska prava (pravo na život, zdravlje, kvalitetu života, sigurnost, imovinu itd.) s političkim pravima koja su temelj demokratskog poretka u kojem je legitimitet predstavljanja osnova demokratskog odlučivanja i predati ih kao jedinstven skup prava u baštinu kategoriji koju naziva „građanštinom“, a koja u našem složenom društvu, jasno, nije nimalo homogena.

Posebno je maliciozan njegov stav o konstitutivnosti kao o nekom apstraktnom konstruktu, ne priznajući konstitutivnost kao bit ove države, kao okvir u kojem će konstitutivni narodi BiH ostvarivati svoju punu jednakopravnost i politički subjektivitet.

Na stranu one gluposti o „hiljadugodišnjoj historiji BiH“ (kao da je BiH već tisuću godina država, a ne samo današnji naziv za nekada rasparčani teritorij između različitih okupatorskih sila i državnih okvira u povijesti), na toj jednakopravnosti triju naroda BiH je prvi put i proglašena državom, u čemu leži srž konstitutivnosti naroda kao temelja njene egzistencije.

Tako bi Slavo Kukić ukidanjem konstitutivnosti i kolektivnih političkih prava konstitutivnih naroda prethodno spomenutu jednakopravnost prepustio na milost i nemilost brojčanosti svakog kolektiviteta u BiH, a uzevši u obzir međusobna iskustva i konstelaciju odnosa među ovim kolektivitetima u ratnom i poratnom razdoblju, jasno je kako bi ta jednakopravnost i multietničnost u početku bila osuđena na propast i vjerojatno više ne bi zaživjela.

Stupio bi na snagu mokri velikobošnjački san etnokracije, odnosno etnokratskog pa i islamističkog antisekularnog upravljanja državom.

Sve druge priče o zaživljavanju tobožnje multietničnosti i jednakosti prema receptu Slave Kukića su čista utopija, jer kod nas na snazi nije fair play, već princip „jači-tlači“.

Kukićeve tlapnje vrlo očito prikazuju težnju bošnjačke politike da borbu hrvatskog naroda za prava koja su im silovanjem „demokracije“ uzurpirana stavi u sjenu, prema njima, HDZ-ove klijentelističke i opstruirajuće politike.

Kako god bilo, HDZ nije ustavna kategorija i kao takav irelevantan je u cijeloj priči. Sav apsurd nepriznavanja i opiranja trokomponentnosti BiH možda se najzornije može ilustrirati kroz glupavo unitarističko tumačenje tročlanog Predsjedništva BiH.

Naime, tročlano Predsjedništvo prema unitaristima nikako nije odraz trokomponentnog karaktera države jer, prema njima, svaki član predsjedništva predstavlja građane BiH (što god to značilo), što je protivno zdravoj logici i općoj teoriji skupova prema kojima je postojanje tri reprezentativna subjekta iz tri različita skupa od kojih svaki jednako predstavlja sva tri skupa besmisleno!

Na koncu, Daytonski okvir je po mnogima do sada najbolji okvir državnog uređenja BiH, što ne znači da je savršen i da nema prostora za promjene, ali za promjene koje će ići u smjeru progresivne adaptacije demokratskim standardima i principima zaštite prava svih koji čine ovu državu, a nikako za promjene koje će značiti rušenje njezina nosivog zida.

Autor Toni Sandro Martić, rođen 1995. godine, odrastao u Travniku, Bosna i Hercegovina. Inženjer cestovnog prometa, visoko obrazovanje stječe na Univerzitetu u Sarajevu i Sveučilištu u Zagrebu. Politički aktivist za hrvatsko pitanje u BiH i očuvanje demografske slike Hrvata u BiH. Živi i djeluje na relaciji Zagreb-Središnja Bosna. Povremeni kolumnist portala Bild.ba.

Napomena: Tekst se može preuzeti u cijelosti, ali uz obavezno navođenje autora te uz poveznicu na originalni članak objavljen na portalu Bild.ba. Portal Bild.ba, naime, nije humanitarna organizacija stoga je preuzimanje osim po spomenutim uvjetima strogo zabranjeno.

Bild.ba

Previous articleVrijeđao novinara putem Facebooka, pa zaradio disciplinsku kaznu
Next articleGolf dvojka i Passat akteri prometne u Širokom, ima i video