Teritorijalna obrana Srednja Neretva: Što znamo o njoj i zašto je važna?

Teritorijalna obrana Srednja Neretva: Što znamo o njoj i zašto je važna?

Činjenica je da se u dosadašnjim historiografskim istraživanjima nije posebno obrađivalo pitanje Teritorijalne obrane (TO) Srednja Neretva.

Mesud Šadinlija u knjizi Teritorijalna obrana Bosne i Hercegovine 1986.-1992. nigdje ne spominje tu ustrojbenu jedinicu.

Piše: Hrvoje Mandić, Bild.ba

Šadinlija je obradio općeniti prikaz TO SRBiH, kao i pregled okružnih štabova TO-a.

Kad je riječ o Hercegovini prije početka Domovinskog rata u toj knjizi obrađen je Okružni štab Teritorijalne obrane Mostar (OkŠTO Mostar) sastavljen od 10. hercegovačke partizanske brigade sa komandom u Mostaru, sa 3. bataljunom u Širokom Brijegu i sa 3. četom tog bataljuna u Ljubuškom.

Nadalje, u OkŠTO Mostar bila je raspoređena postrojba 11. hercegovačke partizanske brigade koja je imala komandu u Mostaru.

Slijedom toga postrojba 3. bataljuna 11. hercegovačke partizanske brigade bila je raspoređena u Trebinju.

Naposljetku OkŠTO bila je pripojena 14. hercegovačka partizanska brigada sa komandom u Konjicu, a postrojba 3. bataljuna te brigade bila je smještena u Ilidži.

ORGANIZACIJA TO SREDNJA NERETVA

Prema dostupnom ratnom dokumentu organizacija TO Srednja Neretva sastavljena je od Komande sa sjedištem u Mostaru u čijem sastavu su angažirane postrojbe: odred TO Mostar, diverzantski odreda centar, diverzantski odred zapad, četiri samostalna voda i pet diverzantskih grupa.

Uz navedeno Komanda TO Srednja Neretva imala je četiri sektora: Potoci, Raštani, Buna i Čapljina.

Sektor Potoci sastavljen je od dva odreda TO-a, dvije čete, samostalnog voda i dva odjeljenja od kojih je jedan diverzantski. Komanda sektora Potoci sa podređenim postrojbama imala je ukupno 10 oficira i 1.175 vojnika.

Sektor Raštani sastavljen je od dva odreda TO-a (Raštani i Vrapčići), dvije čete (Raška Gora i Bogodol) i dva samostalnog voda (Kuti i Vojno).

Komanda sektora Raštani sa podređenim postrojbama imala je ukupno 10 oficira i 1.097 vojnika.

Nadalje, Komanda sektora Buna bila je sastavljena od Odreda TO (Buna), dvije samostalne čete i dva samostalna voda. Komanda sektora Buna sa podređenim postrojbama imala je ukupno 10 oficira i 445 vojnika.

Zaključno, Komanda sektora Čapljina sastavljena je od dva odreda TO-a (Čapljina), tri čete (Gabela, Lokve i Rečile), diverzantskog voda (Čapljina) i četiri diverzantske grupe iz Čapljina. Komanda sektora Čapljina sa podređenim postrojbama imala je ukupno 10 oficira i 849 vojnika.

DOKUMENT “MOBILIZACIJSKE PROCJENE TO SREDNJA NERETVA”

Prema obavještajnom izvješću od siječnja 1992. TO Srednja Neretva od sa Štabom u Mostaru navodi kompleksnost političke situacije u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini (SR BiH), a poglavito u Hercegovini.

U sadržaju izvješća stoji da je situacija složena na prostoru srednje Neretve jer je nacionalna struktura stanovništva „približno izjednačenja, a politički ciljevi dijametralno suprotni“.

Značajna je koncentracija Jugoslavenske narodne armije (JNA) u istočnoj Hercegovini kao i značajna koncentracija „paravojnih jedinica u zapadnoj Hercegovini i ekstremno samoorganiziranje stanovništva po selima, gradu Čapljini i prigradskim naseljima grada Mostara“.

Nadalje, u izvješću stoji kako vlada konfuzno stanje koje se stvara primjenom saveznih ili republičkih propisa o mobilizaciji, imalo bi negativne odraze na izvršenje mobilizacije naročito „kod neodlučnih pripadnika i pripadnika muslimanske nacionalnosti (…)“.

Komanda TO Srednja Neretva jasno ističe da će pokretanjem mobilizacije neprijateljsko težište napada biti usredotočeno na garnizone JNA, zračnu bazu u rejonu mostarsko polje, zaposjedanje i obranu dominantnih topografskih objekata na desnoj obali Neretve u rejonu Gabela, Žitomislići, Buna, Kruševo, Žvatić i Planinica.

Nadalje, u dokumentu se razrađuje scenarij koji predviđa napad na most u Čapljini, Žitomislićima i u gradu Mostaru.

Komanda TO Srednja Neretva smatrala je da će neprijateljski diverzanti djelovati na most preko rijeke Škrke kod Čapljine (Bregava), most na Buni, željeznički most preko rijeke Neretve u rejonu Ortiješ i Raštani kao i most u Potocima.

„Od objekata očekivati je djelovanja na željezničku i autobusnu stanicu i rezervne spremnike goriva Energopetrola i središte političkih vlasti i otkrivenih komandi. Terorističke akcije očekivati je na obitelji najpoznatijih starješina oružanih snaga i nosioca političkih funkcija“.

U sadržaju izvješća navodi se da su zadaci TO organiziranje obrane teritorija i stanovništva u određenim zonama odgovornosti, zatim osiguravanje vitalnih objekata poput brana, komunikacija i objekta na planiranim pravcima“.

U zaključnom dijelu izvješća „Mobilizacijske procjene TO Srednja Neretva“ ističe se da je na temelju raspoloživih podataka i obavještajnih procjena na prostoru zapadne Hercegovine i u zapadnim prigradskim naseljima Mostara „neprijatelj do sada organizirao značajne paravojne formacije pretežno od najekstremnijih pripadnika HOS-a od kojih značajan broj ima ratno iskustvo stečeno na slavonskom i dubrovačkom ratištu.

POČETAK RATA U MOSTARU

Nekoliko mjeseci kasnije, točnije u petak 3. travnja 1992. došlo do eksplozije civilne cisterne pune goriva i granata u Sjevernom logoru.

U tom napadu oštećeni su gotovo svi objekti u vojarni i u ruševinama je poginuo vojnik Pere Kisić a ranjeno je sedam vojnika: Milorad Popović, Rajko Pudar, Milan Vasiljević, Stevan Zolotić, Igor Šušić, Zdravko Nikolić i Jovica Bešlim.

Prema nekim drugim izvješćima poginuo je jedan vojnik JNA i trojica civila.

Taj događaj bio je povod da JNA pokrene operaciju s ciljem osvajanja Mostara i ovladavanja lijevom obalom Neretve.

Uz pomoć manjih sastava HV-a, naoružano hrvatsko stanovništvo uspjelo je u lipnju 1992. osloboditi Čapljinu, Mostar i Stolac te organizirati obranu istočno od rijeke Neretve.

Tijekom tih borbi nastao je HVO kao vojna organizacija Hrvata u BiH.

Bild.ba