Trebaju li se u koronavremenu održavati Misna slavlja?

Pogledajmo malo iz perspektive vjere zašto Misna slavlja trebaju održavati unatoč koronavirusu

Čovjek je tjelesno-duhovno biće. Na prvim stranicama Biblije čitamo da je čovjek nastao od zemljanoga praha i Božjega duha.

Piše: Don Mate Pehar/Bild.ba

Te dvije sastavnice označuju da je čovjek tjelesno-duhovno biće, puna ljudska osoba.

Takva je i teologija i teološka antropologija vjekovima do dana današnjega. S druge strane, one filozofske, učili smo da su i veliki filozofi govorili o ove dvije čovjekove stvarnosti, tjelesnoj i duhovnoj, od antičkih vremena do ovih modernih.


No, u 21. stoljeću dođe koronavirus i kao da „izokrenu“ teologiju i filozofiju. Civilni stožeri izdaju naputke, bilo na globalnoj, bilo na lokalnoj razini, sve kako bi „zaštitili čovjekovo zdravlje“, tj. njegovo tijelo.

Ispada kao da je jedini „lijek“ ovoj bolesti – zatvoriti čovjeka u kuće i stanove. Tako je osigurana tjelesnost čovjeku da mu je omogućeno da ne mora ići na posao ako to nije nužno, jedino što može i što mora jest otići u prehrambenu trgovinu.

Ovo ostalo kao da je nebitno. Odjednom kao da je čovjek samo tijelo, a ne i duh. Tako u dosta mjesta čovjeku bijaše omogućen tjelesni sastojak kruha, a onaj duhovni bijaše stavljen u karantenu dok sve ovo ne prođe ili dok se malo ne smiri.

Duh pokretač, tijelo izvršitelj

Neki filozofi naučavahu da je duh onaj koji tijelo pokreće. Ako je duh slab, slabo je i tijelo; ako je pak duh jak, jako je i tijelo.

Tako priča jedna župljanka kako ju je muž uvijek pitao: „Dobro, od kuda tebi toliko snage da sve ovo stigneš po kući i oko kuće? Na stolu je uvijek lijepo pripravljeno jelo, u ormaru složena garderoba za tijelo. Vrt posađen, nagnojen i zaliven, a kuća usisana, oribana i prozračena.“

Ona će mu: „Dok je meni sv. Mise, ne trebaš se ti brinuti za kuću i oko kuće. Ali sada, kako je došao ovaj virus, pa ne mogu k sv. Misi nedjeljom, ne da mi se ni kavu skuhati, a kamoli nešto drugo. Eto što sv. Misa znači za moju dušu.“

Ima dosta sličnih primjera, ali dovoljan je i jedan da vidimo koliko je duh važan, i da tijelo nije važnije od duha.

„Duh onaj koji oživljuje: tijelo ne koristi ništa“, čitamo u današnjem misnom Evanđelju (Iv 6,63). Ali ako se zanemaruje vjekovni nauk da je čovjek duhovno-tjelesno biće, i da ne može bez duhovne hrane, kao što ne može bez tjelesne, što onda znači i stotinu ovakvih primjera.

Trgovina i crkva

Iz raznih centara vlasti, političkih, znanstvenih… pravdat će se da je sve to za dobro čovjeka.

No, hajdemo usporediti trgovinu i crkvu s obzirom na infekciju, samo po vremenu zadržavanja, fizičke distance i mogućnosti zaraze.

Zbog novonastale situacije pod Misama nema pjevanja a i propovijedanje je kraće, gotovo svaka crkva ima dvorište, pa se tako ljudi mogu u crkvi raspodijeliti na dovoljno udaljenu razmaku, a svijet koji ne može stati u crkvu, može ispred crkve širom otvorenih vrata i tako sv. Misu pratiti na razglasu.

A kada dođe vrijeme sv. Pričesti, svećenik će izići i pričestiti vjernike koji su duhovno pripremljeni. U crkvama ljudi miruju i pobožno slušaju s mjesta, dok se u trgovinama i trgovci i kupci pomiču i dodiruju iste artikle i veća je opasnost od zaraze.

Isus Krist i spasiteljski čin

Nama je vjernicima uvijek i svugdje u prvome planu Isus Krist, Spasitelj i Otkupitelj svih ljudi.

Ovaj se virus među nas uvukao nekako u vrijeme korizme, kada nas sva liturgija upućuje na Muku Gospodina našega Isusa Krista. Tako na Cvjetnicu i na Veliki petak čitasmo izvješća Isusove Muke.

Isus je u Getsemaniju znao što ga čeka. On se u molitvi i krvavu znoju pripremao da po Očevoj volji izvrši otkupiteljsko djelo do kraja. Što bi da je tada Isus mislio samo na ljudsko tijelo?

Negdje bi se sakrio, čuvao bi tijelo od bičeva, trnja, pljuvačke i čavala. Ni bok mu ne bi bio kopljem proboden. Ali ne. Bogočovjek ne računa tako.

Isus svoje tijelo predaje da se žrtvuje kako bi duše vjernih svojih spasio. I svoje nam mučeno, umrlo i uskrslo Tijelo ostavlja da ga blagujemo, kako bismo se po njemu spasili.

Vidimo iz Kristova primjera, da vjerniku treba biti prva briga – spasi dušu svoju! A tijelo? Tijelo je također važno, ali ono je usmjereno, prije ili poslije pod zemlju, a o Isusovu Drugom dolasku, ako duša bude spašena, i ono će uskrsnuti i biti preobraženo na život vječni.

Ili, s osuđenom dušom, preobraženo na osudu vječnu.

Tijelo nam svoje ostavlja da ga blagujemo

II. Vatikanski sabor kaže da je Euharistija „izvor i vrhunac svega kršćanskoga života“ (LG 11). Euharistija ili sv. Misa ustanovljena je na Veliki četvrtak kada Isus ostavlja apostolima zapovijed:

„Ovo činite meni na spomen!“ Ne zatvoreni i zaključani sami, nego s narodom kojemu su poslani!

Papa Pio XII. 20. studenoga 1947. izdao je encikliku pod nazivom „Mediator Dei“ [Posrednik Božji] o svetoj liturgiji. Papa je početnim riječima dodao i srodan Spasiteljev naslov „Pontifex magnus“, tj. Veliki mostograditelj, koji je uspostavio most između neba i zemlje.

Ne treba tumačiti da je najčvršći most onaj u presvetoj Euharistiji koja je pravi, stvarni i bitni Isus Krist, kojega u Pričesti primamo.

Mise preko ekrana

Neki će reći: „Pa imaš Mise preko TV-a, preko Youtube-a, uživo preko Facebook-a!“ Hvala, znam da imamo.

Imaš i ti na TV-u kanal „24Kitchen“ gdje se non-stop kuha i kuša neko jelo. Imaš preko Youtubea toliko skuhanih i ispečenih jela. Preko Facebooka toliko kuhara koji reklamiraju što kuhaju.

Pa što onda kod kuće kuhaš i spremaš kada sve to gledaš? Onda odgovore: „Nije to isto!“ A je li? Isto ti je sv. Misa preko ekrana i u crkvi, a nije isto ručak preko ekrana i u kući? Kako to?

Dok sam išao na vjeronauk u katedralu, jedna mi je stvar nezaboravljivo ušla u uho, a to je da nije isto gledati nedjeljnu Misu preko ekrana i biti na sv. Misi u crkvi.

Došla korona, kao da želi izvrnuti i ovu istinu. Zar smo zbog korone ovlašteni da dokidamo ijednu Božju zapovijed, pa tako ni treću: „Spomeni se da svetkuješ Dan Gospodnji!“ Gdje svetkovati? U crkvi. Zašto? Bog je htio biti prisutan među nama stvarno, a ne preko valova.

Zato je i uzeo ljudsko tijelo i ostavio nam se u stvarnim prilikama kruha i vina, a ne u virtualnim i vizualnim tv-slikama.

Zaključno

Crkva po Ustavu, po međunarodnim ugovorima Svete Stolice i država u kojima ona postoji i djeluje, ima vlastitu bogoštovnu autonomiju i ovlaštenja.

Tako biskup u vlastitoj biskupiji određuje kako treba u crkvama, kao što civilne vlasti određuju kako treba u civilnim servisima. Zar nije bilo otužno gledati na ekranima u Velikome tjednu kako se radi „nadolazećeg blagdana Uskrsa“ otvaraju tržnice kako bi vjernici mogli imati bogat stol za uskrsni ručak, a crkve s Kristovim euharistijskim stolom ostaju zatvorene? Zar najveći kršćanski „nadolazeći blagdan“ nije u prvom redu radi Kristova stola a ne radi obiteljskoga stola?

Kada uzmemo u obzir da je čovjek duhovno-tjelesno biće, da duh oživljuje tijelo, da crkva nije zaraznija i opasnija od apoteke ili trgovine, da Krist u svome otkupiteljskom djelu nije gledao u prvom redu na čovjekovo tijelo nego je spašavao čovjekovu dušu, da je sv. Misa „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“, ali ne na ekranu nego na oltaru, i da biskupi u svojim biskupijama imaju vlastitu svoju bogoslužnu samostalnost, razumije se pod ravnanjem Svete Stolice, onda je logičan zaključak: Euharistijskim slavljima mora se dati prednost pa i u jeku pandemije Covid-a 19, uz opsluživanje svih nužnih mjera.

Ostale tekstove ovog autora pronađite na OVOJ POVEZNICI.

Bild.ba

Previous articleKoronavirus je u Hrvatsku stigao mutiran iz Austrije ili sjeverne Italije
Next articleNovih 10 slučajeva korona virusa u FBiH, više od 40 osoba ozdravilo