Za Bild.ba piše Matej Živković: Kako se suočiti s ekonomskim dijelom koronakrize?

Ilustracija
Ilustracija

Ili, možemo samo produžiti policijski sat.

Matej Živković rođen je 1974. godine u Kostrču – općina Orašje. Član je Komisije za vrijednosne papire FBiH, a bio je savjetnik predsjednika/dopredsjednika Federacije BiH u tri mandata. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Mostaru, a magistrirao i doktorirao na Ekonomskom fakultetu u Osijeku. Bio je predavač na više međunarodnih sveučilišta (SSST, BURCH, IUS, AUBIH itd). Autor je više desetaka znanstvenih i stručnih članaka u domaćim i međunarodnim publikacijama.

Za portal Bild.ba povremeno će pisati ekonomske i druge analize, a jednu od njih, o ekonomoskoj krizi u koronavremenu, donosimo vam u nastavku.

Modeli kao (ne)primjerena osnova za odlučivanje u koronakrizi

Piše: Matej Živković/Bild.ba

Modeli su idealizirani prikaz određenog stanja ili procesa. Od pedesetih godina prošlog stoljeća naovamo primjena metoda fizike i statistike uzela je prilično maha ponajprije u ekonomiji potom i u drugim društvenim znanostima. Iako su se modeli kao takvi pokazali u jednom broju slučajeva kao korektan smjerokaz, daleko su od statusa zakonitosti kakvog imaju u prirodnim i tehničkim znanostima. Modeli su tako našli primjenu i u koronakrizi i to ponajprije u epidemiološkom odnosno javno-zdravstvenom, te ekonomskom aspektu pandemije. Oba su aspekta duboko recipročno vezana. Prvo nekoliko riječi o modelima javnozdravstvenih implikacija krize a u idućim tekstovima ću pozornost posvetiti ekonomskim posljedicama, mjerama i nedostatku istih.


U poplavi informacija javnost je postala gotovo poput sljedbe ovisna o grafovima, stupcima i krivuljama koje pokazuju razvoj zaraze. S druge strane epidemiolozi i virolozi stalno izbacuju nove modele hraneći tu ovisnost. I to sve dramatičnije.

Po tim modelima podsjetimo se prije koji tjedan (Radi se o modelima Imperial Colledge iz Londona) procijenjeno je kako samo u SAD bez poduzimanja mjera do određenog datuma umire preko dva milijuna ljudi, a uz mjere njih pola milijuna.

U Velikoj Britaniji i drugdje procjene su jednako kataklizmične. Nedvojbeno je trend pokazuje, kako se ove procjene niti u jednom scenariju neće ostvariti. U tom svjetlu treba napomenuti i prethodne modele koji su govorili kako će od epidemije svinjske gripe (H1N1) umrijeti 65000 ljudi a umrlo ih je 457. Nije mi namjera osporavati validnost modela ili puhati u krila teoretičarima zavjere, niti onima koji tvrde da je SARS-COV2 (korona) samo obična gripa.

Nakana mi je ukazati kako se u ovoj situaciji ne radi o strogo statističkim pojavama i kako se zakonitosti prirode ne mogu tek jednostavno preslikati na društvene fenomene, a pandemija je koliko biološka i prirodna toliko i socijalna odnosno društvena pojava.

Dakle virolozi modeliraju epidemijski svijet sukladno određenim ulaznim vrijednostima, a kako je te vrijednosti moguće prikupiti samo za prošlo vrijeme, to je dakle vrijeme koje je već passe krucijalno za izradu modela. Ne postoje nikakva jamstva da će se događaji ponoviti u sadašnjosti ili budućnosti, no ako imamo dovoljno ulaznih informacija može se relativno precizno utvrditi pod uvjetom da se okolnosti ne mijenjaju (ceteris paribus) da će model pokazati određenu točnost i za sadašnje vrijednosti.

No što u slučaju diskontinuiteta trenda, ili što je slučaj u konkretnim korona-okolnostima, nemamo sve ulazne informacije temeljem kojih bi izradili model, ili su inputi primjenjeni u jednom, neadekvatni u drugom modelu. Tada isti može značajno podbaciti ili prebaciti. Što to konkretno znači?

Primjerice, u Velikoj Britaniji su potencijalni broj žrtava uz nepoduzimanje mjera procijenili temeljem broja žrtava u Italiji. Radi se o transpolaciji modela. Dakle primjeni istih ulaznih varijabli u drugim okolnostima koje daju određeni broj. Kakav broj? Šokantan dakako, no o tome nešto kasnije.

Model koji je radio Imperial Colledge iz Londona, neosporan ovovremeni autoritet u području pandemije nije primjerice uzeo u obzir starosnu strukturu dviju država, iako je jasno da su određene dobne skupine podložnije akutnim stanjima u odnosu na druge.

Ovi podaci su relativno lako provjerljivi. Nadalje, socijalna struktura talijanskog i generalno latino-mediteranskog načina života je značajno drukčija u odnosu na anglosaksonsku i germansku. Tako, primjerice, Talijani značajno više pozornosti i vrijednosti pridaju obiteljskom načinu života u kojem nerijetko tri generacije jedne obitelji njeguju vrlo bliske odnose, žive u istoj sredini, a nerijetko i u istom domaćinstvu.

Takva socijalna konzistencija značajno podiže viralnost ali i akutnost pandemije. Konačno, širi društveni život koji podrazumijeva česta druženja uz kavicu na otvorenim terasama i na suncu kao rezultat blage klime kontrast je sjevernom samačkom načinu života kao posljedici surovije klime koja reducira socijalnost i potencira distanciranje i otuđenost.

Drugi aspekt je visoki broj nepoznanica vezanih uz koronavirus. Naime, o viralnosti se samo špekulira s obzirom na tezu kako je moguć veliki broj asimptomatskih slučajeva. S obzirom na to da nije poznat osnovni broj, onaj zaraženih osoba, svi drugi koji se s njim dovode u vezu su također suspektni, poput mortaliteta odnosno broja smrtnih slučajeva, hospitaliziranih, konačno onih sa simptomima koji se testiraju itd.

Zašto su modeli tako ekstremni i to uglavnom u negativnom smjeru? Tri su temeljna razloga.

Prvi, ako se pokažu promašenim ili netočnim javnost će biti sretna zbog pozitivnog ishoda i nitko neće postavljati pitanja o drugim posljedicama ovakvih promašaja i iz njih deriviranih politika, ponajprije ekonomskih i širih socijalnih, a drugi ako se ne daj Bog ostvare, uvijek mogu ustvrditi ‘jesmo li vam rekli’.

U tom kontekstu vrijedi napomenuti kako su ekonomski stručnjaci (osobno sam vrlo rezerviran kada me tako potpišu i predstave) pogodili zadnjih 12 od 72 krize koliko su prognozirali, pri čemu su propustili predvidjeti ovu zadnju iz 2007., odnosno, 2008. godine.

Treći je stvaranje šokantnog narativa koji na javnost djeluje zapanjujuće i imobilizira je, te je time prijemčiva za provedbu bilo kakvih politika koje će voditi izbjegavanju crnih scenarija bez suvišnih pitanja. O provedbi politika u šokiranoj javnosti koja ne postavlja suvišna pitanja elaborira Naomi Klein u svojoj knjizi Doktrina Šoka.

Međutim, to stanje obamrlosti može trajati tek neko vrijeme. Tako dolazimo do vremena kao čimbenika.

Socijalno distanciranje kao politika i oblik ponašanja se dosada pokazalo uspješnom metodom u ograničavanju kontaminacije, ali će posljedice biti višestruke kako ekonomske na srednji rok, tako i socijalne na srednji i dugi rok. Socijalne posljedice koje će proizaći iz asocijalizacije i time uskraćivanje osnove čovjekove prirode koji je kako Aristotel reče – društvena životinja i potrebuje svekoliku prisutnost drugih ljudi, anksioznosti, stresnih poremećaja zbog gubitka posla, izgubljenih akademskih generacija koje će generirati još gore od ovog mediokritetskog društva koje imamo kao i iminentne ekonomske posljedice bti će tema idućih tekstova.

Vratimo se vremenu kao najbitnijoj imovini u ovoj situaciji. Dakle, s obzirom na nedvojbeno eksponencijalno širenje virusa najbitnije je dobiti vrijeme, i to se čini kolokvijalno socijalnim distanciranjem, a stvarno ono što imamo je karantiniranje. S obzirom na teške posljedice jasno je kako ova faza ne smije trajati predugo i kako nije svrha sama sebi nego je smisao dobiti vrijeme, ali za što? Pa kako bi se eliminirala neka od ograničenja za modeliranje i donošenje politika koja su navedena u prethodnom dijelu teksta i kako bi se donijele krupne društvene odluke uz manje nepoznanica.

U tom kontekstu, iako sam laik koji o virusu zna onoliko koliko sam konzumirao kroz medije i dio šire literature, ipak sam i osobno detektirao neke opće poznate elemente ove situacije koje smanjuju nepoznanice za odlučivanje u istoj. Dakle i dalje nam nije poznato kako i koliko se brzo virus širi i u tom smislu modeli su temeljeni na hipotezama koje nemaju uporište u prikupljenim podacima nego pretpostavkama.

Ono što je poznato, to je na koji način prema kojim dobnim skupinama virus djeluje. U tom svjetlu jasno je da je najakutniji po starije dobne skupine, a kako su najveći prijenosnici mlađe dobne skupine koje imaju ponajmanje posljedice. E sad, koje su politike moguće? S obzirom da su starije dobne skupine imunološki i zdravstveno najizloženije – treba ih sačuvati i radi njihovog zdravlja i radi održivosti i smanjenja opterećenja javnozdravstvenog sustava (vjerojatno je upravo ova skupina najveće opterećenje za bolnice i potrebne uređaje, no o tome se ne piše, valjda nije korektno). Način da ih se sačuva je dakako karantena, tim više jer je ova skupina u ekonomsko neproduktivnoj životnoj fazi pa za nastavak ekonomskih aktivnosti nije niti potrebna (osim u dijelu potražnje kao potrošači ali i to se u uvjetima karantene da riješti bez da se makrokonomski suviše osjeti).

S druge strane, mlađa generacija će virus prenositi u zajednici i na taj način razviti ono što se naziva imunitetom krda. Ovakav koncept vrijedio bi do pronalaska adekvatne prevencije odnosno vakcine.

Postoje dakako argumenti da su i pojedinci u mlađoj skupini skloni razviti akutna stanja, ali su brojevi takvi da bi zdravstveni sustav njihovu hospitalizaciju izdržao bez problema.

Pandemijska kriza o kojoj je krivulja učenja osobito u Europi gotovo nepostojeća mračni je tunel, karantena nam služi kako bismo dobili vrijeme da upalimo svijeću, i kad je upalimo da vidimo gdje smo i kamo trebamo ići. Svijeća dogorijeva, a mi i dalje stojimo u mjestu…

Treba donositi krupne, buldožer odluke, u širokom spektru društvenih stanja i procesa bez mogućnosti misaonog procesuiranja jer vrijeme je resurs kojeg nemamo previše.

Ili, možemo samo produžiti policijski sat.

Bild.ba

Previous articleI danas sunčano
Next articleZagrebčani lupali loncima protiv gradonačelnika Milana Bandića