Zašto Hrvati u BiH imaju imena ulica po ustaškim dužnosnicima, a ne, recimo, po Augustini Grebenar?!

Zašto Hrvati u BiH imaju imena ulica po ustaškim dužnosnicima, a ne, recimo, po Augustini Grebenar?!

Hrvati u BiH znaju što je istina i samo je trebaju pokazati i na ovaj način, a to konkretno znači potpun odnos prema prošlosti kroz prostornu i vremensku dimenziju.

Umijeće pamćenja ili „ars memoriae“ važan je pojam za sve oblike grupa.

Piše: Marko Lucović, Bild.ba

Ono nam postavlja pitanje – što smijemo zaboraviti ili još bolje što ne bismo smjeli zaboraviti?

Svaka grupa eksplicitno ili implicitno odgovara na ova pitanja.

Što u njenoj kulturi sjećanja zauzima posebnu važnost, a što je marginalno i gotovo nevažno određuje ona sama.

Pravo selektiranje povijesnih činjenica uglavnom određuje smjer zajednice i od presudne je važnosti za njenu budućnost.

Katkada je to jako težak posao, posebno kada se stvaraju nove strategije, a od tih strategija i politika ovise mladi naraštaji koji će baštiniti i njegovati ono što se dogodilo i bez kojih se ne može graditi budućnost jedne grupe, jedne zajednice ili naroda.

Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju jako dugu povijesnu tradiciju i ponekad je zaista teško odrediti koji su to temelji, odnosno povijesne istine čvrsti i na kojima bi trebalo „zidati“ pravu istinu.

Onu istinu koja znači budući tijek, neopterećenost od povijesnih zastranjivanja i zabluda, a ponos prema svakoj žrtvi, pravdi i značajnom događaju.

Da bi se istina učvrstila u sjećanju grupe na pravi način, mora biti predstavljena i u konkretnom obliku osobe, mjesta ili događaja.

S tim u vezi opravdana je teza da povijest nastaje tek kada se prema njoj uspostavi odnos.

Tako se samo po sebi nameće pitanje: Jesu li, na koji način i s kojim povijesnim činjenicama Hrvati u BiH stvorili odnos?

Za lakši i što jednostavniji odgovor potreban je konkretan i aktualan primjer, a to je sporni naziv ulica u Mostaru od kojega bi kao političkog i kulturnog središta Hrvata u BiH trebalo krenuti.

Poznato je da se već duže vrijeme „lome koplja“ oko toga koji bi se nazivi ulica trebali mijenjati zbog direktne povezanosti s totalitarnim režimima.

Govorim, dakako, o fašizmu koji se na našim prostorima reflektirao kroz ustaški režim i o prikrivenom fašizmu, odnosno komunizmu u drugoj Jugoslaviji.

Koketiranje sa bilo kojim od ova dva neprihvatljivo je i pogrešno iz više razloga, a glavni je taj da su se u oba spomenuta strogo kršila ljudska prava, oduzimale vjerske slobode, vršio progon i događalo ono najgore, a to su ubojstva i zločini.

Nijedan slobodnomisleći i razuman čovjek danas ne bi trebao imati iluzije ili aspiracije prema bilo kojem od ova dva zla.

A upravo to se događa, konkretno u Mostaru, ali i u drugim mjestima.

Ustaški režim na čelu sa izdajicom hrvatskog naroda Antom Pavelićem je povijesno bliži Hrvatima u BiH iz prostog razloga jer je želja svih Hrvata za nezavisnom hrvatskom državom u to vrijeme bila legitimna i opravdana kao tisućljetni san i težnja, međutim sve ono što se u njoj događalo zbog kvislinškog vodstva ne može se i ne treba opravdavati.

S druge strane jugoslavenski komunizam koji je godinama provodio užasne torture, ubijao, progonio i mučio ljude, a sve pod ingerencijom jednog od najvećih zločinaca 20-og stoljeća; Josipa Broza – Tita, mora biti gdje mu je i mjesto – na smetlištu povijesti.

Znaju Hrvati kako je bilo pod čizmom komunističkog zla i zato danas potenciranje i veličanje simbola, ljudi i iz tog mračnog vremena kroz nazive ulica, trgova, parkova nedopustivo je u svakom pogledu.

Međutim, da bi se krenulo ispravno treba uvijek poći od sebe i dati primjer drugima.

To je trenutak koji daje Hrvatima idealnu priliku za zadavanje političke pljuske i ogromne lekcije onima koji ne odustaju od svojih zločinačko-totalitarnih imena i simbola, a kunu se u demokraciju i zagovaraju multietničnost.

Čekati da “oni” naprave prvi korak, ili ustrajati na: „Prvo oni, pa onda mi“ pogrešno je.

Takvi će biti posramljeni i primorani na isti potez, a sve oči (posebno one izvana) biti će uprte u njih kao one koji se ne žele odreći zločinačke ideologije i ideologa kojeg neobjašnjivo štuju, a njegove portrete i biste drže po vitrinama svojih ureda.

Hrvati zapravo mogu odlično poentirati tako što će se riješiti ustaške ideologije i kroz ovaj vid naziva ulica, posebno ako uzmemo u obzir da danas u Mostaru i u drugim hrvatskim mjestima postoje ulice „viteza Rafaela Bobana“, „Jure Francetića“, „Mile Budaka“ i inih.

Kultura sjećanja gradi se upravo na taj način, a radi naših budućih naraštaja vrlo je važno da ona bude ispravna i neokaljana od imena koja su duboko kompromitirana.

Žalosno je i porazno da danas u Mostaru ne postoji ulica braće Soldo (tri brata koja su zvjerski ubijena na Stipića livadi i u Doljanima od mudžahedinskih postrojbi), u Tomislavgradu ili Kiseljaku ulica žrtava Grabovice…

Također, sramotno je da u Čapljini ne postoji trg heroja HVO-a.

U Posušju park Uzdolskih žrtava.

Koliko još treba čekati da se u Žepču ulica nazove po Augustini Grebenar ili Stjepanu i Mariji Zelić?

Zar nije nelogično da general Slobodan Praljak još nema svoju ulicu ili trg, a Rafael Boban ima?!

To je ono što nas u ovoj cijeloj priči treba zabrinjavati i čime se treba ozbiljno pozabaviti.

Pogrešna politika kulture sjećanja i pogrešna gradnja umijeća pamćenja očigledna je i treba je mijenjati na ponos naših očeva i naše djece koja će svoju budućnost graditi upravo na povijesnim činjenicama iz proteklog obrambenog rata.

Evo odgovora na pitanje koje sam postavio na samom početku.

Ne trebamo biti povijesne neznalice na granici zabluda i graditi svoju budućnost na nečistoj prošlosti, već isključivo i samo na istini i pravdi.

Hrvati u BiH znaju što je istina i samo je trebaju pokazati i na ovaj način, a to konkretno znači potpun odnos prema prošlosti kroz prostornu i vremensku dimenziju.

Bild.ba