Postojanost - jesmo li sada postojani u obiteljskom zajedništvu?
Na prvu, kada čovjek čita, rekao bi: „Rečenica kao i svaka druga rečenica.“ Preletio bi je pa bi bilo: „Na jedno uho ušlo na drugo izašlo!“
Obično kada razmatramo nedjeljna čitanja ponajviše se baziramo na evanđelju. No, ovoga tjedna zapela mi je jedna rečenica za oko, a slušali smo je u prvom čitanju iz Djela apostolskih a ona kaže: „Apostoli bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama.“
Na prvu, kada čovjek čita, rekao bi: „Rečenica kao i svaka druga rečenica.“ Preletio bi je pa bi bilo: „Na jedno uho ušlo na drugo izašlo!“
Piše: Don Mate Pehar/Bild.ba
No, sa rečenicama Svetoga Pisma nije tako. Svaka rečenica je za nas pouka, uči nas primjerom drugih kakvi bi mi trebali biti. Iz ove rečenice vidimo da su apostoli imali jednu prelijepu karakteristiku – postojanost!
Koliko smo mi puta u životu nešto zamislili, odlučili i započeli pa onda ubrzo to prekinuli. Posao ostavimo nedovršenim.
Evo najbanalnijeg primjera od djetinjstva pa nadalje. Djeca govore roditeljima kako bi nekog ljubimca, kako bi oni voljeli da imaju psa kao njihov susjed.
I oni postojani u toj želji, roditelji ne mogu ostati od njihove navale za psom.
Na kraju roditelji popuste i kupe psa. Što onda bude? Djeci je on zanimljiv tjedan dana, nakon tjedan dana pas postaje dodatna briga roditeljima.
De ga izvedi, de ga nahrani, de ga očisti, de ga operi i da ne nabrajam dalje… Tako s djecom i dječjom razonodom, a što je sa nama starijima? Kakva je naša postojanost?
Koliko smo puta mi rekli: „Neću više zapaliti. Bacam cigare!“ – svečano objavljeno pred društvom za kavom. Došao kući, ručao, inače bi je odmah nakon ručka zapalio, ali eto maloprije je rekao ekipi da neće više pušiti.
Prebaci na „Sportklub“ ili „Arenasport“, zatim krene neka utakmica. Sve super, ali ne možeš bez cigare…
„Ma hajde… društvo će me zezati pet minuta i okrenut će se druga tema… zaboravit će svatko na moju odluku o bacanju cigara..“ I zapali je. Eto naše postojanosti u odlukama!
Ne tako davno, dok smo još u kućama bili zatvoreni, znalo se čuti: „Nikada se u našoj kući nije ovako Boga molilo!“; „Kako je lijepo sada, svi u obitelji skupa zajedno ručamo i navečer krunicu molimo!“; „Velečasni, djeca nam nisu išla redovito nedjeljom na misu, ali sada svi skupa gledamo Misu preko televizije i molimo gotovo svaki dan!“
Normalno da ti je drago čuti da zatvaranjem u kuće nisu i zatvorili ljudska srca. Ali, evo sada se stanje normalizira upitajmo se: „Jesmo li postojani u molitvi kao što smo bili postojani dok smo zatvoreni bili?“; „Jesmo li postojani u obiteljskom zajedništvu kada ručamo?“; „Jesu li ti sada djeca postojana u odlasku na Misu?“
Da se razumijemo, kada bi lako bilo biti postojan, svi bi mi bili par exellence! Ali ljudska narav nije savršena, pa nam tako nije lako ni biti postojan u dobru.
No, vidimo po primjeru apostola da ni to nije nemoguće. Na nama je, hoćemo li se truditi i plivati uzvodno ovome svijetu, ili se pustiti nizvodno sa ovim svijetom pa kud nas voda nanese!
Bild.ba
