Za Webera i Strupara ste čuli, a za Vidovića? Hrvat iz Sarajeva neobičnim putem došao je do reprezentacije – Belgije…

Sarajevski Hrvat Gordan Vidović igrao je na SP-u 1998. za Belgiju, suparnika vatrenih na svjetskoj smotri u Kataru

U razdoblju od 1994. do 2002. godine, na tri uzastopna svjetska nogometna prvenstva, za reprezentaciju Belgije nastupala su trojica Hrvata. I dok se o Josipu Weberu, koji je za Belgiju igrao 1994. godine u SAD-u, te o Branku Struparu (2002.) više-manje sve zna, treći Hrvat u belgijskoj reprezentaciji nema kod nas takvu reputaciju.

On je bosanskohercegovački Hrvat, danas 53-godišnji Sarajlija Gordan Vidović čija je karijera počela u malom klubu Igmanu s Ilidže, a vrhunac dosegnula na Svjetskom prvenstvu 1998. godine u Francuskoj.

– Hrvat sam i igrao sam za Belgiju. No nemam hrvatsko, nego bosanskohercegovačko i belgijsko državljanstvo – započeo je svoju priču za vecernji.hr Vidović, koji živi u Frasnesu, 50-ak kilometara od Bruxellesa

No, tko je uopće Gordan Vidović, kako je dospio u Belgiju te uopće zaigrao za tamošnju reprezentaciju? Ponikao je u spomenutom Igmanu, gdje je privukao pozornost većih klubova. Tako je, primjerice, 1987. godine završio u – Hajduku.

– Trener bijelih bio je tada Ivan Vucov, a mene je dok sam igrao za Igman uočio Luka Peruzović, koji se tada školovao na trenerskoj školi u Sarajevu. Otišao sam u Hajduk i trenirao neko vrijeme u vrlo jakoj momčadi sa Štimcem, Bilićem, Bokšićem, Mišom… No, nisam uspio ni jednom nastupiti za bijele. Shvativši da se neću uspjeti nametnuti, odlučio sam se vratiti u Sarajevo. Između Sarajeva i Željezničara, izabrao sam Želju, više onako gradski klub, a i jer su mi prijatelji bili njegovi navijači – nastavlja Vidović.


Za Željezničar je igrao od 1988. do 1992. godine u vrlo jakoj Prvoj jugoslavenskoj ligi. U to je vrijeme bio, kako kaže, osmica ili desetka.

– Bio sam mlad, a “tukao” sam se najjačim vezistima toga vremena, Prosinečkim, Bobanom, Asanovićem, Savićevićem… Ljevak sam, a takvi su igrači i danas unikati. U Željezničaru mi je između ostalih suigrač bio Mario Stanić – priča Gordan i prisjeća se završetka svoga igračkoga puta u Jugoslaviji.

Pucnjava u Sarajevu

– Toga dana trebali smo u Sarajevu igrati s beogradskim Radom. Večer prije bili smo u karanteni u hotelu Bristol, i baš tu noć u Sarajevu je zapucalo. U zraku se osjećao neki naboj, da se nešto loše sprema. Mi smo, kao i igrači Rada, došli na Grbavicu kao da će se utakmica igrati, ali je zbog sveopće nesigurnosti bila otkazana.

Poznata je priča kako se Mario Stanić te 1992. godine iz Sarajeva zaputio u Zagreb, gdje je ubrzo potpisao za Dinamo. Gordan Vidović ipak nije pošao tim putem, njega je sudbina odvela u švicarski Sankt Gallen, a odande u belgijske klubove, najprije Tienen, a potom Royal Capellen.

– Ispočetka nikako nisam mogao dobiti dokumente kako bih bio registriran, a onda je uskočio bivši dinamovac Edi Krnčević, koji mi je svu dokumentaciju ishodio u Zagrebu, gdje je u to vrijeme bilo sjedište NS BiH. Tako sam iz Prve jugoslavenske lige prešao u Treću belgijsku ligu, i nije me bilo sram. Samo sam želio igrati – ističe Vidović.

Njegova vrijednost nije mogla proći nezapaženo, pa se 1993. godine otvorila mogućnost prelaska u tadašnjeg drugoligaša Mouscron. U ruke poznatoga trenera Georgesa Leekensa, i odjednom je Vidovićeva karijera krenula uzlazno.

– U Prvu ligu plasirali smo se 1996. godine, i u prvoj sezoni osvojili treće mjesto. U to vrijeme Leekens me bio prekomandirao u obranu, u središnjeg braniča, i igrao sam u tandemu sa sjajnim Damirom Lesjakom. Bili smo najbolji obrambeni tandem belgijske lige – prisjeća se Vidović.

Potkraj 1996. prvi put njegov trener, tada već izbornik Belgije Leekens, pitao je Vidovića je li ikada igrao za mladu reprezentaciju Jugoslavije. I Vidović mu je rekao da nije.

– Bilo mi je to čudno, nisam uopće slutio što se sprema. No, kada sam doista dobio poziv za A-reprezentaciju, bio sam spreman. To je tada izazvalo čuđenje u belgijskoj javnosti, tko je taj Bosančeros, otkud sada on…, no Leekens je čvrsto stao iza mene. Znao je koliko vrijedim i koliko mu mogu pomoći. Za reprezentaciju sam debitirao u lipnju 1997. protiv San Marina, a pet mjeseci kasnije s Belgijom sam u doigravanju za SP izbacio vrlo jaku Republiku Irsku, s Royem Keaneom, Irwinom…

Vidović je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj igrao u sve tri utakmice u skupini za Belgiju, protiv Nizozemske (0:0), Meksika (2:2) i Južne Koreje (1:1). Tri boda nisu bila dovoljna za prolaz.

– Najbolje sam za Belgiju igrao u svibnju 1998. u utakmici protiv Francuske na Kupu kralja Hasana u Maroku. Izgubili smo 0:1, ali smo igrali odlično protiv Zidanea, Henryja, Djorkaeffa, Piresa i ostalih zvijezda. U svim novinama dobio sam ocjenu 8 ili 9 za taj nastup – ističe Vidović.

Luka je čudo

I sad dolazimo do današnje Belgije, do njezine svjetske bronce iz 2018. godine. Je li ona danas jača od Hrvatske, pitamo Vidovića.

– Ne mislim da je Belgija jača, ali baš ni da je Hrvatska. Belgija danas nije ono što je bila prije pet-šest godina, kada je njihova sadašnja generacija bila na vrhuncu. Oni su tada imali nevjerojatan koncentrat vrhunskih igrača, a nisu zapravo napravili ništa. Danas je ta momčad polako u raspadanju, za mene nije više tako jaka, ali ona još ima vrhunskih igrača. Na primjer, uz De Bruynea, mladi vezist De Ketelaere iz Club Bruggea fantastičan je, nevjerojatan igrač – tvrdi Vidović.

Hoćete li navijati za Belgiju ili za Hrvatsku?

– Hrvatska je za mene još uvijek momčad iz svjetskog vrha, a Luka Modrić neslomljiv, čudo od igrača! Osjećam simpatije prema obje reprezentacije i očekujem da obje prođu skupinu. Iako sam po državljanstvu Belgijac, veselim se uspjehu Hrvatske, kao i ostalih momčadi s naših prostora – zaključio je Gordan Vidović, igrač s 18 nastupa za belgijsku reprezentaciju.

SOURCEBild.ba
Previous articleRuski vojnici zaspali u selu kod Kijeva, starija žena ih “razoružala”
Next articleRusija zaprijetila posljedicama ako je izbace iz Vijeća za ljudska prava
Pretplati se
Notify of
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments