Roditelji malenih Augustine i Velimira Grebenara iz Viteza: “Naš smak svijeta počeo je 1993.”

Foto: Dnevnik.ba
Foto: Dnevnik.ba

10.06.1993. život je izgubilo osmero hrvatske djece; Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja, Augustina i Velimir.

Na lokalno igralište snage ARBiH bacile su minobacačku granatu. Petero djece je na mjestu poginulo, a troje ih preminulo u nadolazećim danima, od posljedica.

Srce puno riječi, suze govore

„Bio je tu jedan veliki hrast s gustom krošnjom, a ispod krošnje stol i klupe. Tu su se dječica igrala, pisala pjesmice, ispunjavala bojanke… Bio je tu i koš, i mnogo mekane trave. Tog smo se dana družili vani, u bašti iščekujući plodove posađenog. Zemlja je mirisala, a sumrak bio tako nježan da ga se moglo promatrati širom otvorenih očiju…“ – Ankica Grebenar, travanj 2020.

Smak svijeta se najavljuje , pa valjda, otkad – ima svijeta. Popularan je onaj očekivani 2000.godine, zatim je marketinški dobro izvedena i Apokalipsa 2012.


Ne znam kakva se to apokalipsa očekuje u svijetu u kojemu se, svakoga dana, dogodi barem jedan – smak svijeta.

Nije smrt ono najgore. Najgore je kad umreš, a sutra opet moraš među ljude.

Kratka priča o prekinutom djetinjstvu. O ljudskoj tragediji. O smaku svijeta.

10.06.1993. život je izgubilo osmero hrvatske djece; Sanja, Milan, Dragan, Dražen, Boris, Sanja, Augustina i Velimir. Na lokalno igralište snage ARBiH bacile su minobacačku granatu. Petero djece je na mjestu poginulo, a troje ih preminulo u nadolazećim danima, od posljedica.

Gotovo 27 godina nakon – i dalje nema kazneno odgovornih za pogibiju osmero hrvatske djece u Vitezu. Pravde nema pred sudom BiH, nema je niti u Haagu. Međunarodna zajednica je prihvatila samo Bošnjake kao žrtve rata.

Na mjestu pogibije, ispod hrasta, sada stoji spomenik.

Na dječjem igralištu, niti u jednom paralelnom svijetu, nikada ne bi smio stajati spomenik!

Granata je ispaljena s položaja Armije BiH. Kasnije te godine je u europskim medijima navedeno kako su “Hrvati pobili muslimansku djecu”.

„Čuli smo da se širi propaganda prijenosa krivnje na HVO. Ništa gnjusnije od toga ne mogu više niti zamisliti“, suzdržavajući suze priča Pero Grebenar.

Bio je lipanj. Trava je mirisala, a sunce nježno milovalo oblake toga dana.

Osmero djece se nije vratilo kući. Odnijeli su ih na groblje, i – položili njihova tjelešca u hladne grobove. Uz isto toliko svijeća, bez posljednjeg pozdrava, bez majčina poljupca za laku noć, bez ispraćaja, bez procesije, cvijeća i svete vode. Bez utjehe, jer više nikada, ništa – neće biti uredu.

U mraku.

Svatko u svom strahu, svatko u svom smaku svijeta.

Velimir (12) i Augustina (9) Grebenar

Pero i Ankica Grebenar mirni su i pobožni ljudi. 1993.godine – bili su na vrhuncu života. Od troje djece, koliko su ih tada imali, najstarija kći Dijana tek se udala, a dvoje mlađih je bilo u onoj fazi života kada su, još uvijek, dovoljno djeca da ih se čuva kao bebe, a dovoljno odrasli – da znaju voziti bicikl bez pomoćnih kotača.

„Vidjela sam , iz stana, granatu kako pada na igralište u blizini roditeljske kuće. Trčala sam koliko me noge nose. Nisam zatvorila prozor, niti vrata od stana. Prostor nije postojao. Vrijeme nije postojalo. Granata je pala bratu točno iza leđa. Na mjestu je bio mrtav. Sestra je, još uvijek, bila živa u trenutku kada je otac stigao na igralište. Uzeo je njeno malo , bespomoćno tijelo u ruke i stajao. Protrčala sam pored njega tako. Nisam shvatila niti da je to on, niti što se događa. Zaustavila sam se kada sam ugledala bratovo tijelo. Ležao je mrtav jednom nogom savijenom u koljenu. Nakon što sam se srušila , policajac me odveo u kuću govoreći kako mi nije mjesto vani. Vrištala sam tražeći roditelje, a onda su uveli i majku“… starija sestra Dijana u borbi sa sobom svjedoči kroz najgorče suze koje se isplakati mogu…

Velimir je sahranjen te iste noći. Nikad nije dovršio pjesmicu na kojoj je radio pod hrastom…

Ostatak potresne priče pogledajte na stranicama portala Dnevnik.ba.

Bild.ba

Previous articleMuljaže oko respiratora će, čini se, biti istraživane
Next articleStravična helikopterska nesreća, poginula vojnikinja